Kako je to biti žena? - Uloga i položaj žena u društvu i transgeneracijski obrasci
- Ivana Štulić
- Jun 17
- 23 min read
Updated: Jun 26
Napomena: Ovo je poglavlje iz moje nove knjige 100 lica majčinstva.
Komentar koji sam dobila na jedan od mojih postova:
„Pritisak na ženu je od malih nogu prevelik. Naše mame i bake nisu nikad pričale o tome da imamo izbor imati dijete ili ne. Pričalo se samo šta moramo kad odrastemo (barem tamo gdje sam ja odrasla). Nisu one to radile namjerno, to je tako bilo generacijama. Jer one su rodile po desetak djece, u polju (naravno), kad bi rodile nastavile bi kopati… I naravno da sad ispada da se prenemažemo i da smo razmažene. Ako se pogledaju članci na temu majčinstva, bilo koja tema, u komentarima na članak su žene, napadaju druge žene dokazivajući se koja je bila veća mučenica i koja je podnijela veću žrtvu za svoju djecu/obitelj.”
Jesu li današnje žene uistinu razmažene ili postoje dublji razlozi za naše stanje?
Ne bi bilo ok da napišem knjigu o majčinstvu, a da bar ne pokušam spomenuti širu sliku tj. općenito ulogu i položaj žena u društvu. Nisam sociolog niti povjesničar niti bilo koji povezani stručnjak i ovaj pregled je sigurno bolji u nekim drugim knjigama, ali nadam se da će bar poslužiti nekom malom osvještavanju oko toga što zapravo mi sve žene jesmo, što iskušavamo i što nosimo, sada i kroz vrijeme.
Kako bi pregled bio kompletniji, dala sam poglavlje na uvid i Dorotei Šušak, stručnjakinji za rodno-uvjetovano nasilje (završila je antropologiju i književnost, a radi u Centru za ženske studije) čije sam komentare uvrstila u poglavlje. Inače, jedna od knjiga u kojoj možete pročitati više o ženskoj ulozi kroz vrijeme je "Žena, majka i majčinstvo" – nalazi se u ovom članku gdje je popis razne literature o majčinstvu. Pa krenimo.
Mi žene smo čudo. Toliko imamo važnu ulogu u obitelji, društvu (a i poslovanju) samo vrlo često nismo toga ni svjesne. Moj je dojam da nam okolina to ne priznaje niti približno dovoljno. Mnogo toga što mi „radimo“ ne smatra se radom, i uzima se zdravo za gotovo. Ženske kvalitete i vrline nisu cijenjene, koliko god zapravo dobra donosile. A u svijetu u kojem živimo doživljavamo mnoge nepravde. Pa u idućih nekoliko odlomaka probat ću nabrojati samo neke od tih stvari koje spadaju u ženski neslužbeni i službeni rad i kakav je trenutni kontekst za sve što radimo (a i za naše samo postojanje) i breme koje nosimo.
Žene su uglavnom te koje podižu djecu, a već samo to je ogroman rad. Da, rad. Nadam se da je ova knjiga pokazala koliko tog rada ima. Na svim razinama, fizičkoj, emotivnoj, mentalnoj i duhovnoj.
Bez podrške “sela” majke su usamljenije u brizi za djecu nego što su bile nekad. I umornije.
U isto vrijeme, većina majki radi (što podržavam, a i sama sam među njima) pa je i pritisak veći da se vratimo na posao.
Ako želimo raditi, nije nužno da postoje prilike za to. Na svjetskoj razini [IS1] je veliki raskorak u broju zaposlenih žena (47%) prema muškarcima (72%).
A ako smo zaposlene, naše karijere pate zato što smo postale majke. Nedavni članak u The Economistu spominje studiju koja je uključila 134 zemlje u svijetu i otkrila da sudjelovanje majki u tržištu rada opada s rađanjem djece u gotovo svakoj državi. Spominje se “the motherhood penalty” – kazna majčinstva kao prosječna vrijednost opadanja mogućnosti zaposlenja tijekom 10 godina nakon rođenja djeteta. Dakle, radimo manje, što nije nužno loše za našu obitelj, ali onda patimo u smislu financija i mirovina što dolazi na naplatu ako suprug ne zarađuje dovoljno za oboje ili ako se razvedemo ili ako jesmo ili postanemo samohrane majke.
Citat iz članka o kažnjavaju majki:
"Jessica Heagren s That Works for Me napravila je istraživanje na uzorku od 848 žena koje je ispitala o iskustvu povratka na posao nakon porodiljnog dopusta. Iako je u pitanju britansko istraživanje, rezultati nam govore kako se naši problemi i ne razlikuju.
1. Tek 24% žena se vratilo svojem uobičajenom poslu s punim radnim vremenom.
2. Visokih 57% žena je napustilo radno mjesto unutar dvije godine zbog lošeg mentalnog zdravlja ili zato što su bile višak.
3. Broj žena na menadžerskim pozicijama pada za 32% nakon što rode. Njihov broj tad raste u administrativnim poslovima za čak 44%, odnosno prelaze na manje zahtjevne pozicije.
4. Čak 44% žena izjavilo je kako nakon porodiljnog zarađuju manje.
Isti problem ima i SAD gdje je 71% majki zaposleno, a njihova karijera počinje patiti nakon što rode. Smanjuju se šanse da će biti zaposlene, ponuđena im je niža početna plaća u odnosu na žene bez djece, a unutar prve godine od rođenja djeteta razlika između zarade supružnika se povećava na štetu žene.
Očevi nemaju ove probleme, već im zarada često i raste nakon rođenja djeteta. Nema to veze s izbivanjem zbog porodiljnog dopusta jer ga većina američkih poslodavaca niti ne osigurava, piše AAUW."
Osim toga, kao što sam već pisala, mi žene smo te koje u najvećem broju slučajeva vodimo kućanstvo i obitelj. Rijetke su te žene koje mogu reći da su na 50%-50% podjeli obiteljskih i kućnih dužnosti s partnerima ili blizu tome. Kako god okreneš, veći teret je na nama, i u zapadnim zemljama, a u tradicionalnim društvima da i ne govorimo. Radile mi kod nekog poslodavca ili ne.
Kako to izvrsno komentira Dorotea: „Muškarac koji ima vremena nakon svog primarnog posla, obično pronađe dodatni, plaćeni angažman. Žena nakon svojih profesionalnih obveza i poslova, obično poslovna zaduženja zamijeni zaduženjima kućanskog rada, radom brige za djecu, radom volontiranja u zajednici. Zajednički nazivnik svim tim kategorijama osim nevidljivosti jest i neplaćenost. To, osim trudnoće i porodiljnog dopusta, radi veliku razliku u kumulativnoj sudbini žena u društvu.“
Pred par godina postojala je kampanja u Hrvatskoj naziva „Od jutra nisam stala“ u kojoj se željelo ukazati na svu tu količinu obaveza koje na sebe preuzimaju žene kao neplaćeni rad. Na Youtube postoji i snimka tribine koju je organizirao Organizacijski odbor osmomartovskog noćnog marša istoimenog naslova. Dakle, nije da se o svemu tome ne govori kod nas, ali ne govori se dovoljno.
Dodatno, mi smo te koje uvelike preuzimaju emotivni „rad“ u obitelji kao obiteljski emotivni "shock absorberi", one koje se brinu za sve članove obitelji kad su bolesni i preuzimaju razne dodatne uloge – odgajateljice, učiteljice, organizatorice proslava, aktivnosti i zdravstvenih pregleda… (već sam pisala o tome u jednom poglavlju knjige). I nosimo mentalni teret jer osim što to sve radimo, na to sve stalno i mislimo - planiramo, pripremamo... o čemu više pišem u članku o mentalnom teretu majčinstva.
Žene su i često te koje su više usmjerene na odnose pa ih održavaju – s proširenom obitelji, s prijateljima, s kolegama na poslu, one su koje mire obiteljske zavade i povezuju. To je isto emotivno i vremenski zahtjevno.
Osim toga, treba uzeti u obzir i da su život i očekivanja od života u vremenima u kojima živimo kompliciranija i postaje sve zahtjevnije sa svime time žonglirati. Tj. majke su još pod većim stresom nego prije. A to ima svoje posljedice.
Kako dodaje Dorotea: “Žene su češće te koje pounutruju frustraciju, dok se muško izražavanje ljutnje, nemogućnosti i frustracije, povanjšćuje. Normalizirali smo muškarca
koji je ekspresivan, viče, ima se poriv potući. Istovremeno, normalizirali smo majke koje plaču kad muškarci i djeca utonu u san kako svojom ljutnjom ili tugom ne bi opterećivale ukućane. To i niz drugih, multifaktorijalnih uzroka, dovodi do toga da žene češće oboljevaju od autoimunih bolesti i nekih vrsta karcinoma.”
Kako ovo ne bi bilo samo nabrajanje činjenica (ili još gore – žalopojka), moram dodati i koje je potencijalno rješenje. Osobno ga vidim u tome da se majke ipak brinu i o sebi (da stavimo sebe ako ne na prvo mjesto, a onda pri vrhu liste), u osobnom razvoju (i o tim metodama pišem u knjizi), ali i u razvijanju boljeg sustava podrške za žene i majke i većoj ravnopravnosti u obiteljskim odgovornostima. Sustavu će trebati puno da se promijeni (što ne znači da trebamo odustati), a u međuvremenu tu je na svakoj od nas da postavimo bolje temelje. Za sebe i za djecu, a i kao primjer svojoj djeci što da očekuju u svojim obiteljima.
Pa će i naša djeca imati nadam se dovoljno dobre majke, a kad sami postanu roditelji nadam se i prenijeti manje traume dalje.
Ajmo sad još šire o raznim ulogama i položaju žena u društvu.
U firmama su žene često te koje brinu o ljudima. Ako pogledate strukturu HR odjela (a znam jer i s njima često surađujem kao trener i coach) oko 90% su to žene. Tj. one zapravo te firme i timove drže na okupu.
Žene su te koje uglavnom rade na poslovima [IS2] skrbi i njege (medicinske sestre, odgajateljice, psiholozi, terapeuti, čak su i veterinari većinom veterinarke[IS3] ) i brinu za dobrobit ljudi (a kao što vidimo i životinja). Podaci kažu da su i otprilike dvije [IS4] trećine učitelja učiteljice. Ove sve podatke sam našla online (vjerojatno ima netko tko je napravio i detaljniju analizu od mene, ali i ova već nešto govori).
Dalje, većina zaposlenih [IS5] u neprofitnom sektoru su žene. Sve te udruge koje se trude promijeniti svijet i koje razvijaju civilno društvo i krpaju rupe svih onih sustavnih problema koji vlade i vlasti ne rješavaju.
Dakle, možemo reći da je sve ovo navedeno samo dobro korištenje prirodnih ženskih sklonosti. Inače, dalo bi se i raspravljati koliko su te sklonosti uistinu urođene (biološki uvjetovane), a koliko su nam nametnute, ili smo ih internalizirale generacijama odgajanja i uvjetovanja, ali pojednostavljenja radi, ako i pretpostavimo da jesu prirodnije sklonosti za žene… moje pitanje je koliko postoji percepcija važnosti svega toga što većinom rade žene? Je li se to cijeni jednako tako kao i poslovi i rad u kojem tipično pretežu muškarci? Nemam precizan odgovor, ali usudila bih se reći da se ne cijeni dovoljno, a ponekad niti uopće. Niti u poslovanju ako promatramo koliko su plaće u tim sektorima, a niti sve ono što žene „nevidljivo“ odrade za zajednice i obitelji.
Žene su po meni uistinu vezivno tkivo obitelji, zajednica i društva i štošta bi bilo dramatično lošije da nas nema. Ne kažem da ono što muškarci rade i za što su oni talentiraniji nije vrijedno, ili jednako vrijedno, nego da postoji nepravda u tome koliko se praktično i načelno cijeni ženski doprinos, a on je uistinu ogroman. I to je nešto što trebamo mijenjati.
A sada malo o diskriminaciji…
„Nisam osjetila da nisam ravnopravna s muškarcima dok nisam dobila djecu.“ Rekla je jedna moja prijateljica Britanka. Mogu se samo složiti s njom. Ni sama odrastajući nisam se našla u prilici da imam osjećaj da nešto ne mogu zato što sam žena. I to nije mala stvar. Zato je šok možda bio i veći.
Moji roditelji nisu umjesto mene željeli sina, dobila sam priliku za obrazovanje koju sam obilato iskoristila, putovala sam (često sama), osamostalila se… općenito i na fakultetu i na radnom mjestu (iako sam bila u pretežno muškim okruženjima u više navrata) nisam osjetila manjak poštovanja samo zato jer sam ženskog spola. Prilike i tretman su dolazile kao i drugima, u skladu s mojim zaslugama, ili ako je bilo nekih problema, imali su više veze s tim osobama i njihovim nepoštenjem nego sa mnom kao ženom.
Doživjela sam u nekoliko navrata uznemiravanje od muškaraca (nepristojni komentari i insinuacija) što nije u redu, i nažalost je još uvijek prisutno, ali nisu me srećom nešto ozbiljno osakatili jer sam se znala postaviti. Zapravo mogu se smatrati blagoslovljenom jer mnoge žene u raznim zemljama (pa niti u ovoj) nisu imale takve sudbine. Niti sad u 21. stoljeću, a kamoli prije.
Dok ovo pišem, na svijetu još uvijek postoje curice koje su prisiljene na brak. U kratkom animiranom filmu Sitara koji sam nedavno pogledala kažu da se u svijetu godišnje prisilno uda 12 milijuna djevojčica, a u Pakistanu, gdje je radnja filma smještena, da je 4,6 milijuna djevojčica udano prije 15. godine, a 18,9 milijuna prije nego što su navršile 18 godina, iako je praksa zakonom zabranjena. U nekim dijelovima svijeta se ženske genitalije režu jer se ženama želi onemogućiti da uživaju u seksu. Evo nedavno u Poljskoj su žene opet morale na ulicu jer im se želio zabraniti abortus i mogućnost da same odlučuju o svom tijelu iako je i to u većini zapadnih zemalja već dulje vrijeme legalizirano… Ako promatramo retoriku u našem javnom prostoru nažalost nismo ni mi daleko. Takve prakse koje omalovažavaju i štete ženama postoje i sad, a prije našeg vremena?
U povijesti je bilo svega. Žena je osim u nekim prvim plemenima s matrijarhatom, uvijek imala drugorazrednu ulogu. Bila je i ropkinja i sluškinja, neslobodna statusom ili „samo“ realnošću. Da bi je se kaznilo, prozivalo bi je se vješticom (oko 60,000 ih je ubijeno u Srednjem vijeku u to ime). Kao lik bila je uglavnom promatrana u dva pola – ili je svetica ili je kurva. Često joj je jedina uloga bila da rodi djecu. Po mogućnosti sinove. Ako to nije mogla, bila je često odbačena.
Žena nije mogla raspolagati svojim financijama jer ih nije ni imala, svime je upravljao suprug ili otac, glava obitelji. Kad se nasljeđivalo obiteljsku imovinu, ženska djeca su vrlo često ostajala bez svog dijela, a nešto malo bi se samo dalo u miraz njezinom budućem suprugu. Kako ovo nije zastarjela praksa uvjerila sam se kad je nedavno član moje šire obitelji, muškarac, nakon prodaje kuće prihod dao odraslom sinu, a odrasloj kćeri – ništa, jer je žena. U povijesti, u najboljem slučaju, žena je bila vezana uz muža i obitelj, nije se mogla obrazovati niti imati svoje mišljenje. Nije mogla ni glasati do 1960[IS6] u većini Europe (u Švicarskoj tek od 1971., a u Lichtensteinu čak tek od 1984.!).
U položaju žena kroz povijest su i religije odigrale svoju ulogu. Žena je drugotna. Ona koja služi mužu i obitelji, pokorava se, šuti, sluša. Iako postoje i naprednija tumačenja ovih učenja u religijskim krugovima, po meni opravdano je tvrditi da je većinom takvo učenje po žene povijesno bilo štetno.
U nekim kulturama se tražilo od žena da žrtvuju svoju djecu u znak lojalnosti – vjeri ili vlastelinu. Smrti novorođenčadi i djece su bile česte, kao i smrt majke pri porodu. Što znači da su se često i majke emotivno distancirale od svoje djece iz jednostavnog razloga da se zaštite i ne pate previše ako se dogodi ono najgore.
Koliko god su žene napredovale od tih starih vremena, još uvijek nismo ravnopravne. Samo jedna manifestacija je da i dalje nismo plaćene jednako za iste poslove kao muškarci – famozni „pay gap“. Claudia Goldin, profesorica s Harvarda je prošle godine dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju jer je svojim istraživanjima objasnila zašto je manje vjerojatno da žene rade i zašto zarađuju manje od muškaraca. Između ostalog govori kako 50% ženske populacije svijeta ima plaćene poslove, na spram 80% muškaraca dok su zapravo moderne žene obrazovanije od muškaraca. Ustanovila je i da većina razlike u plaći dolazi zbog roditeljstva jer sustav plaća nagrađuje duge, neprekinute karijere, a majčinske najčešće nisu i preferira zaposlenike koji su dostupniji svojim vremenom gdje majke opet zbog brige o djeci ipak ograničavaju svoje radno vrijeme.
Inače, istraživanje American Economic Journala [IS7] pokazalo je da ako i jesi uspješna karijerna žena, postoji cijena. Naime, vjerojatnost da se žena rastane nakon što počne obnašati funkciju CEO-a dvostruko je viša od muškarca na istoj poziciji.
Članak [IS8] opisuje: "Prema Harvard Business Reviewu, provedeno istraživanje je pokazalo da ako profesionalno ambiciozne žene ne mogu pronaći partnera koji će ih podržavati, za njihove je karijere bolje da budu solo. Anketa provedena među bivšim studentima Harvard Business Schoola dovela je do spoznaje da većina žena očekuje biti u egalitarnim brakovima, dok većina muškaraca očekuje da njihove karijere budu prioritet. Nadalje, istraživanja pokazuju da ako žena zarađuje više od muža, još će više vremena provoditi obavljajući kućanske obaveze. Suprug često ne podupire njenu karijeru pa dolazi i do veće vjerojatnosti za fizičkim zlostavljanjem. Brakovi u kojima žene financijski više donose su nesretniji i češće završe razvodom.
Iako je emocionalni teret koji dolazi s razvodom nemjerljiv, gubitak na financijskom polju itekako jest. Prihodi ženskih kućanstava nakon razvoda u prosjeku padaju za 41%, što je više nego dvostruko više od prihoda muškaraca."
Dorotea dodaje: „Iako ima više visoko obrazovanih žena, još uvijek ih nije ne samo više, nego niti jednako u vrhu političkih stranaka, na upravljačkim pozicijama ili pozicijama odlučivanja, a čak i kada se na njima nađu, imaju niže plaće nego muške kolege. Živimo u društvu koje navodno želi demografsku obnovu, a paralelno propitkuju žene kada će ostati trudne ili ih ne zapošljavaju ako imaju malu djecu. Žene su daleko rjeđe vlasnice nekretnina ili pokretnina. Rjeđe ih nasljeđuju i stječu. To je preduvjet ekonomskog nasilja kojeg žene proživljavaju u brakovima i primarnim obiteljima. To ekonomsko nasilje, nerijetko je preduvjet prisilne kontrole koju žene doživljavaju u praksi. Izolacija od okoline, obitelji, prisilni prestanak rada ili školovanja, sve su to elementi koji konstituiraju patrijarhat i u praksi vode u psihoemocionalno i fizičko nasilje pa i njihovu krajnju konsekvencu (rodno uvjetovanog nasilja), a to je femicid.“
Čini se da i dalje živimo u muškom svijetu koji funkcionira po više muškim pravilima.
Jeste li gledati film Barbie? Da, to je samo film, ali meni se čini da ima puno istine u njemu. Znate li za govor koji je korišten u filmu (režiserka i autorica Greta Gerwig)?
Citiram: "Doslovno je nemoguće biti žena. Tako si lijepa, i tako pametna, i ubija me što ne misliš da si dovoljno dobra. Kao, uvijek moramo biti izvanredne, ali nekako uvijek radimo nešto pogrešno. Moraš biti mršava, ali ne premršava. I nikad ne možeš reći da želiš biti mršava. Moraš reći da želiš biti zdrava, ali isto tako moraš biti mršava. Moraš imati novca, ali ne traži novac jer je to suludo. Moraš biti šef, ali ne smiješ biti zločesta. Moraš voditi, ali ne možeš gušiti ideje drugih ljudi. Trebala bi voljeti biti majka, ali nemoj cijelo vrijeme pričati o svojoj djeci. Moraš biti žena od karijere, ali i uvijek paziti na druge ljude. Moraš odgovarati za loše ponašanje muškaraca, što je suludo, ali ako to istakneš, optužena si da se previše žališ. Trebala bi ostati lijepa za muškarce, ali ne toliko lijepa da ih previše dovodiš u iskušenje ili da prijetiš drugim ženama jer bi trebala biti dio sestrinstva. Ali uvijek se ističi i uvijek budi zahvalna. Ali nikad nemoj zaboraviti da je sustav namješten. Stoga pronađi način da to priznaš, ali i uvijek budi zahvalna. Nikada nemoj ostarjeti, nikada biti nepristojna, nikada se razmetati, nikada biti sebična, nikad ne padni, nikad ne uspij, nikad ne pokaži strah, nikad ne prijeđi mjeru. Preteško je! Previše je kontradiktorno i nitko ti ne daje medalju niti kaže hvala! I ispada da zapravo ne samo da sve radiš krivo, nego je i sve tvoja krivica. Jednostavno sam tako umorna od gledanja sebe i svake druge žene kako se nervozira samo kako bi se svidjela ljudima. A ako to sve vrijedi i za lutku koja samo predstavlja žene, onda ni ne znam što reći."
Ta oprečnost i nesigurnost u sebe koja se opisuje u ovom govoru mi je dobro poznata. Na svojim radionicama i u coachingu upoznala sam intimne priče brojnih žena i primjećujem taj obrazac. Žena vrlo često sumnja u sebe. Jesam li dobro postupila? Možda sam mogla nešto drugo reći/napraviti ili prešutjeti/ne napraviti? Žena će preispitati sebe ako treba i 100 puta, dok su muškarci vrlo često (i lažno) samouvjereni i puno manje empatični. Srce me boli kad slušam koliko neke sposobne, pametne i nevjerojatne žene zapravo propuštaju prilike jer ne vjeruju da su ih zaslužile toliko koliko njihovi muške kolege.
S druge strane postoji i puno proturječnosti kojima smo izložene. Ako si ambiciozna, onda si karijeristica koja zanemaruje obitelj. Ako si domaćica onda si lijena jer „samo“ sjediš doma i ne doprinosiš financijskom boljitku svoje obitelji. Ako radiš, kad napreduješ na neku poziciju, često kao da moraš koristiti više muški probitačni princip da bi uspjela u poslu, ali ni to nije dobro jer si onda muškobanjasta, ako si pak emotivna onda si histerična. Nikad dobro.
Te razlike u poimanju i imenovanju ponašanja su se duboko ukorijenile u naš svijet. U jednom govoru Chimamanda Ngozi Adichie, nigerijska spisateljica je lijepo opisala te razlike:
„Muškarac razmišlja strateški, a ako žena radi to isto, manipulira. Muškarac je lider, a žena kontrolira. Muškarac ja autoritativan, žena je naporna. Muškarac je samouvjeren, a žena arogantna. Muškarac je beskompromisan, a žena kastrirajuća. Muškarac je asertivan, a žena agresivna. Ponašanje je jednako, a različito je jedino tijelo koje prakticira to ponašanje. Uvidjela sam da kad ljudi osuđuju žene kao agresivne, ambiciozne ili naporne, zapravo nisu osuđivali ambiciju ili agresiju već žene same. Trebamo promijeniti zakone koji umanjuju žene, ali promjena mindseta je još važnija.“
A što s očekivanjima? (Pre)velikom fokusu na ljepotu i izgled? Pa kad žena ne ispunjava te sulude standarde opet bi se trebala osjećati loše. Čak ni manekenke nisu sretne jer uvijek postoji neka ljepša i mlađa. Ženama se ne dozvoljava niti da ostare. Meryl Streep je ispričala u jednom intervjuu kako je nakon što je navršila 50tu odjednom počela dobivati ponude za uloge vještica jer je to valjda jedino što starija žena može igrati?
Često se i naša mišljenja i odabiri ne uvažavaju, nego odbacuju. Ta mizoginija i šovinizam može doći od muškaraca koliko i od drugih žena. Npr. ako žena kaže da je odlučila ne imati djecu (a u društvu postoji taj imperativ da naravno da svaka žena želi i mora postati majkom), na tribini o majčinstvu sam od sudionica čula zanimljivu spoznaju, a to je da su komentari na njezinu odluku uglavnom u ove tri kategorije: „Predomislit ćeš se.“ (što implicira da žena ne zna što želi i da nije dobro promislila o tome), „Sebična si.“ (Prema kome točno? Prema društvu i njegovim očekivanjima?) ili „Nisi još upoznala pravog.“ (što opet ženu svodi na nesamostalno biće koje ne može donijeti autonomnu i odgovornu odluku).
O pravu na pobačaj i poštovanje ženine odluke o vlastitom tijelu koje se čak i u nekim naprednim državama trenutno opet osporava da i ne govorimo.
Nije lako živjeti u takvom svijetu, a ni nama samima sa sobom.
A što ako pogledamo još šire, kakve to sve veze ima s ekonomijom i politikom?
Adrienne Roberts, profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru koja se bavi feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom, autorica je knjige Routledge – Rodno uvjetovane države kazne i blagostanja u kojoj govori [IS9] o povezanosti kapitalizma i rodne neravnopravnosti na temelju koje se razvio te ukazuje: „Osnaživanje žena ima ekonomskog smisla. No problem je kako se osnaživanje žena shvaća, a to je isključivo kao radnica i potrošačica. Mnogo je razgovora o potrebi povećanja ženskog ljudskog kapitala kako bi se mogle integrirati u radnu snagu. Ono što izostaje iz takvih argumenata je razmišljanje o svim poslovima koje žene već rade, bilo da se radi o kućnom radu ili različitim oblicima takozvanog neformalnog rada.“ te ustvrđuje da „Feminizam mora biti antikapitalistički. Postoje inherentne granice oblika ravnopravnosti koje možemo postići u kapitalističkom sustavu jer je povijesno utemeljen na nejednakosti i konstantno omogućava daljnje profitiranje reproduciranjem rodne neravnopravnosti.“
Ne razumijem se dovoljno da bih mogla iznijeti svoje mišljenje o tome, ali nije prvi put da sam čula ovaj argument.
A kakva je situacija u Hrvatskoj? Prema Europskom institutu za ravnopravnost spolova plaća žena u Hrvatskoj je 25% manja od muškarca. Za žene je 50 postotnih bodova veća vjerojatnost da će raditi kućanske poslove ili kuhati svaki dan, u usporedbi s muškarcima. Neće vas obradovati niti činjenica da živite u zemlji u kojoj je 41 posto žena doživjelo neku vrstu seksualnog nasilja ili uznemiravanja. (preuzeto iz članka).
Nemam rješenje za sve ovo navedeno, niti mislim da je lagano ili jednoznačno, ali smatram da je izuzetno bitno da o ovome svemu razgovaramo i osvještavamo u kakvom svijetu živimo i što kao žene nosimo.
Za kraj ovog poglavlja vraćam se na osobniju razinu, a opet povezanu s društvom. Što je s nasiljem prema ženama samo u današnje vrijeme? Koliko žena bude zlostavljano od svojih partnera, a nekad i ubijeno?
Koliko je nepravde prema žrtvama nasilja? Zadnju srijedu u ožujku obilježavamo Denim [IS10] Day – dan posvećen osvještavanju o seksualnim napadima. Dan je dobio ime zbog slučaja iz 1992. u Italiji kad je silovatelj bio oslobođen optužbe silovanja maloljetnice koja je došla njemu kao instruktoru na sat vožnje pod izgovorom da je imala jako uske traperice koje je nemoguće skinuti bez sudjelovanja žrtve pa su zaključili da mora da je pristala na čin. Ona je imala 18 godina, a on 45 godina. Taj je slučaj izazvao veliki revolt javnosti pa se počeo obilježavati internacionalno Denim Day i žene na taj dan nose jeans kako bi podigle svjesnost o seksualnim napadima i o tome kako se gnjusno tretiraju žrtve takvih napada.
Nismo ni mi imuni na takva tumačenja gdje se žrtvu okrivljuje za ishod komentarima poput: „Sigurno ga je izazvala.“, „Zašto se tako obukla?“, „Nije se dovoljno bunila.“ Ne moram ni reći koliko je to porazno, a i razlog zašto se žrtve vrlo često ni ne odluče prijaviti počinitelja i tražiti pravdu.
Jedan hrabri primjer žene koja je odlučila progovoriti i čak otvoriti suđenje javnosti je nedavni slučaj [IS11] Gisele Pelicot, francuske žene koju je vlastiti muž tijekom godina drogirao, silovao i dovodio nepoznate muškarce da je drogiranu siluju. Osuđen je zajedno s čak 50 drugih muškaraca koji su svi živjeli u radijusu od 50 km oko njihovog mjesta stanovanja i znali se i susretati s njom u svakodnevnom životu. Giselina hrabrost da govori o svojoj nezamislivo užasavajućoj priči pred javnosti je herojstvo u praksi. Rekla je: „Sram mora promijeniti stranu – sa žrtve na počinitelja.“ i „Mi žene imamo snagu u sebi koju ne možemo ni zamisliti i moramo vjerovati samima sebi. To je moja poruka.“ Toj ženi skidam sve kape ovog svijeta.
A oni najgori ishodi su svakako ubojstva.
Iz članka[IS12]: “U ovoj je godini (2023), dosad, u Hrvatskoj ubijeno sedam žena. U posljednjih 20 godina ubijeno je čak 400 žena, a samo lani njih 13 od ukupno 27 slučajeva evidentiranih ubojstava.
U 12 slučajeva ubojstava ženskih osoba ubojice su bili bliski žrtvama, supružnici, izvanbračni ili bivši partneri. Iako je u 2022. nastavljen pad broja ubojstava u odnosu na 2021. za 11 posto, kao i ukupni pad broja ubojstava žena za 7,6 posto, evidentan je porast broja žrtava ženskog spola čije su ubojice bliske osobe.
Prema službenim podacima, Hrvatska je među članicama EU na trećem mjestu po broju femicida u odnosu na broj stanovnika.”
Dunja Bonacci Skenderović, stručnjakinja za rodnu ravnopravnost, nedavno je objavila publikaciju „Ili moja ili ničija“, analizu intimnog partnerskog femicida u Hrvatskoj 2016. - 2023. koja pokazuje kako femicid nije zločin iz strasti već namjerno, planirano i predvidljivo ubojstvo i kao takvo se u velikom broju slučajeva može spriječiti kad bi institucije i javnost odradili svoj posao. Ova analiza također pokazuje složenu dinamiku intimnog partnerskog femicida kojem prethodi zlostavljanje i/ili prisilna kontrola. Publikaciju možete i sami pročitati.
Kad je moja kćer imala samo godinu i nešto odvela sam je na prosvjed protiv nasilja nad ženama. Nisam nasilje nikad osobno doživjela, hvala Bogu, ali boli me što mnoge žene to doživljavaju, a neke od ruku svojih muževa ili bivših partnera i izgube živote.
A ako i nema fizičkog nasilja, ono psihičko je često zanemareno, pa tako vješti manipulatori znaju i ženu dovesti do „ludila“, a jednom kad joj nalijepe dijagnozu mogu joj i oduzeti djecu i tako zauvijek dodatno oštetiti i nju i djecu. Ako vas zanimaju takve priče samo pročitajte svjedočanstva u #spasime grupi na Facebooku. Meni se svaki put okrene želudac i suze poteku… toliko toga još moramo promijeniti da bismo mi, a i naše kćeri imale ono što zaslužujemo.
Nedavno je izašao i film redateljice Vanje Juranić "Samo kad se smijem" koji tematizira stvarni slučaj iz Zadra zlostavljanja žene. Nisam ga još gledala, ali planiram, čula sam da dobro pokazuje kako se nasilje razvija malim koracima do sve gorih ishoda.
Ako još niste počeli suosjećati, dijelim s vama pjesmu „Kriva“ Martine Milotić Frke (uz njezino dopuštenje), ona je dio tog kolektivnog stanja svijesti opisala puno bolje nego ja:
„Ja sam kriva
Kad je juha prehladna jer kasniš, kad u dućanu nema tvojih cigareta i kad ponestane pive u frižideru
Ja sam kriva
Kad obučem suknju i štikle pa izazivam vraga, i kad se obučem kao babetina pa me nitko ne bi ni štapom
Ja sam kriva
Kad te želim pa sam jebena kurvetina i kad mi nije do seksa pa sam glupa frigidna ženturača
Ja sam kriva
Kad imam svoje mišljenje pa sam najpametnija i kad šutim da ne kažem nešto krivo pa sam šupljoglava koza
Ja sam kriva
Kad radim i zarađujem pa nisam dovoljno posvećena tebi i kad sam beskorisna kućanica pa te moram moliti za pelene i hranu
Ja sam kriva
Što su djeca preglasna ili pretiha ili su neposlušna ili preposlušna ili te izbjegavaju ili te se boje
Ja sam kriva
Što su mi se sise objesile od dojenja i što sam se opustila nakon trudnoće i što sam umorna i neispavana i više te ne privlačim
Ja sam kriva
Što su te naživcirali na poslu i što si izgubio pare na kladionici i što si dužan bogu i vragu
Ja sam kriva
Kad me varaš i kad ti se diže na svaku i kad ti se ne diže uopće
Ja sam kriva
Što nemaš para koliko hoćeš i ne voziš mečku i jer nisi ispunio svoje dječačke snove i jer smo ti djeca i ja teret i uteg i smetnja
Ja sam kriva što sam te naživcirala, preglasno disala, prebučno hodala pa nisi imao izbora, pretjerala sam
Ja sam kriva što uvijek vidim ono najbolje u ljudima što sam ti vjerovala, opraštala trudila se, nadala
Ja sam kriva
Što sam bila puno povjerenja što sam pokušala razumjeti te, usrećiti, zaliječiti tvoje rane
Ja sam kriva
što sam vjerovala da ćemo ti djeca i ja biti dovoljno dobar razloga da se promijenš
Ja sam kriva
Kad sam šutjela i smiješila se i kad sam plakala i progovorila
Ja sam kriva
Što nisam to predvidjela što nisam na vrijeme otišla što se nisam znala spasiti
Ja sam kriva
Kad nisam i nikada neću biti dovoljno dobra kćer, ni da dam i bubreg i život i dušu i srce i ne ne mogu se vratiti kući nema mjesta, kat su dali sinu
Ja sam kriva
Što me tvoja mama ne voli njen sin je najbolji i uvijek je u pravu
Ja sam kriva
Što nikome nisam bila dovoljno bitna, što nisam dovoljno glasno rekla ne, što nisam na sav glas plakala i molila što se nisam dovoljno dobro sakrila
Ja sam kriva
Što me nitko nije čuo što me nitko nije zaštitio
Ja sam kriva
Što sam te voljela
Ja sam kriva
Što sam žensko
Što sam živa
Što sam mrtva
Nije to ništa do tebe
Nisi ti ništa kriv
Uostalom
Ja sam žena s balkana
Moje krsno ime je
KRIVA“
Dorotea je tu odlično sažela poantu: „Ne trebamo pristajati na to da smo ‘krive’. Jer nismo krive. Ne samo da nismo krive, već ne možemo preuzimati odgovornost za nečiju tuđu ljutnju, bijes ili agresiju. Poglavito ukoliko nismo namjerno i svjesno bile okolnosti koje su podupirale takve emocije (a to najčešće nismo). Bilo bi sjajno da se potičemo na aktivitet i ne-pristajanje na taj teret krivnje (na koncu konca to pitanje žene na Balkanu je daleko univerzalnije - to je globalna sudbina žene). “Kaže ili misli da sam kriva”, ali nisam kriva. Ne pristajem biti kriva. Ni za njegov odgoj, ni za biološku datost, ni za socijalizaciju. Dapače, biram biti okolnost koja će svojim utjecajem i odgojem nove generacije pomoći ženama da ne preuzimaju krivnju koja im ne pripada, već odgovornost i sposobnost za oslobođenost, samostalnost i autopovjerenje.“
Svaki put kad pročitam ovu pjesmu ponovno se zaledim od užasa. Iako nisam osobno to doživjela osjećam tu istinu u sebi, u svojim kostima, u svojoj utrobi i vrlo je stvarna. Prenesena je transgeneracijski pokoljenjima žena kroz stoljeća. Vjerujem da mi žene nosimo kolektivnu bol naših pretkinja kao i žena današnjice na nekoj razini. Barem je ja tako osjećam. Puno toga što žene prolaze sam bila na intelektualnoj razini svjesna i prije. No, kad sam postala mama nešto se u meni promijenilo. Kao da sam uronila u kolektivnu svijest žena i osjećam sve te nepravde više nego ikad.
Npr. tek s djetetom uvidjela sam kako će moja karijera ipak patiti jer sam postala mama, doživjela sam diskriminaciju kao samozaposlena mama naspram zaposlenih majki, a u kući se ne osjećam ravnopravno čak ni s progresivnim partnerom. Sva „ženska pitanja“ bole me još i više jer odgajam kćerku. I željela bih da živi u boljem svijetu nego što je trenutni svijet prema ženama. Kad sve to uzmem u obzir, možda i nije iznenađenje što se otkad sam postala majka osjećam kao veća feministica nego prije (u meni najboljem značenju te riječi).
Nadam se da vaša osobna situacija nije u rangu s prethodno opisanim i da ste generalno dobro kao žena i ne doživljavate diskriminaciju, ali dok ovo pišem, svjesna sam da su šanse da je to baš 100% tako minimalne ako ne i nikakve. Ono što vas svakako molim da uvijek imate na umu jest da odgajate buduće naraštaje žena i muškaraca i da će prema vama oni znati što je ok u odnosu, obitelji i društvu. Jedino vi možete nešto promijeniti nabolje (za sebe i za djecu). Posebno tu apeliram na sve majke i očeve koji imaju sinove – tu se možda i najviše toga treba i može promijeniti na bolje. Kako se muškarac treba odnositi prema ženama (a nadamo se da je to s poštovanjem, uvažavanjem i ljubaznošću) svako će dijete vidjeti u svojoj obitelji iz odnosa njegovih roditelja.
I za kraj da objasnim i da ja ne mislim da su muškarci loši ili da bi se mi žene trebale odreći muškaraca i da bismo trebale same vladati svijetom (ili bilo čime). Ne smatram niti da smo vrjednije od muškaraca u svojoj biti. Smatram da i jedni i drugi itekako imamo svoje kvalitete i slabosti. I ako je povijest žena bila svakakva, i muškarci su isto ranjeni na drugi način i nose svoj kolektivni križ. Ono što bih voljela jest da žena i ženska priroda imaju zasluženu jednakopravnost, vrijednost i prava kao i muškarci i da se naš trud i doprinos cijene u skladu sa zaslugama. A jezičak na vagi je predugo bio na drugu stranu i sad kao da treba malo ekstra push da se vrati u balans. Jer to je ono što nam treba svima – i muškarcima i ženama. Balans. Nadopunjavanje. Nadam se da ću ako već ne ja, a onda moje dijete to doživjeti. You may say I'm a dreamer, but I'm not the only one..
Za kraj ovog poglavlja dijelim što sam na tu temu pisala u prošloj knjizi Kako voljeti život
“Žene su kraljice. Kraljice! Bile majke ili ne.
Žena je toplina, dom, brižnost i nježnost. Žena ne samo da donosi život nego je i njegovateljica i učiteljica. Žena je val i rijeka, sve vezano za nju je zanosno. Žena je vezivno tkivo svega. Bez nje zajednice i odnosi propadaju. Žena je odnos i povezanost, dubina i duša. Žena je i snaga i beskrajno strpljenje i hrabrost. Žena je braniteljica najmilijih i borac za prava. Mogla bih nabrajati do sutra.
Povijesno, žene su svašta prošle kako bi izborile zasluženo mjesto u društvu i ne smijemo zaboraviti da je sve što trenutno uživamo neka žena prije nas utabala. Ima još toga za osvojiti, ali već smo daleko došle. Dokazale smo da možemo sve. Drago mi je što raste broj žena u poduzetništvu i zato sam članica nekoliko udruženja poduzetnica. Inspiriraju me uspjesi drugih žena i važno je da se međusobno podržavamo.
Na kraju dana, dok sam namakala nožice u bazenu, vidjela sam ženu koja vozi traktor i ore. Da ponovim, ore. Ima li bolje potvrde da žene mogu (praktično) sve isto što mogu i muškarci?
Sad je vrijeme da priznamo kako to što možemo ne znači da i moramo sve same. Trebamo muškarce kao i oni nas. I to je sasvim u redu. ☺ Neka vlada ravnoteža, neka sve dobro u svijetu gradimo zajedno. Snaga sinergije. Kad vam kažem. Mogla bih još analizirati, ali samo u nekom paralelnom naspavanom svijetu.”
I ovaj moj svijet je nenaspavan pa tu sada stajem s ovom temom. Nadam se da vam je i ovo poglavlje dalo bar nešto – razumijevanje šireg konteksta, uvid, inspiraciju… Je li - to samo vi znate.
Napomena: Ovo je poglavlje iz moje nove knjige 100 lica majčinstva.
Ostale članke na temu majčinstva možete pronaći na blogu, a tu su i pojedinačni linkovi:
Izvori za ovaj članak:
Comments