Kakvi bi svi liječnici trebali biti

Kad imaš neizvjesnu trudnoću veliku razliku čini tko te kroz nju prati. Ja sam tu imala sreću da me prati ginekolog koji je natprosječno suosjećajan i topao, a ne samo stručan. Njemu smo dospjeli u Petrovu obzirom na ranu dijagnozu.

Od kad se Lea rodila često ga se sjetim i kako pišem knjigu razmišljala sam o tome koliko mi je značajan dio sigurnosti u cijelom procesu zapravo ulio on. Osjećala sam se sigurno u njegovim rukama baš zbog toga što me tretirao prvenstveno ljudski.

Već neko vrijeme sam razmišljala da mu se javim ponovno i neki dan sam to i učinila. Htjela sam mu se zahvaliti za praćenje kroz trudnoću i za sve što se događalo u bolnici i na porodu i dati mu do znanja koliko mi je značilo to što je bio ne samo liječnik nego i čovjek. Bilo mu je jako drago što sam se javila i što ima priliku čuti razvoj situacije koji je puno bolji nego što je tada bio prognoziran.

Dogovorili smo se naći da mu se zahvalimo i uživo. Na susretu je bilo očito da ima puno emocija s obje strane. Rekao je da sam ga ganula javljanjem i lijepim riječima i da mu je drago čuti da smo tako dobro napredovali. Podijelili smo još par priča i anegdota, a mislim da o njemu puno govori i činjenica da je na jednom pregledu izjavio da je on 70% psiholog, a samo 30% ostalo. Na ovom susretu nam je i ispričao da njegov pristup počinje od toga da se odnosi prema pacijenticama kako bi i on volio da se netko odnosi prema njegovoj ženi. Respect.

Kad bi bilo više takvih liječnika (a i drugog medicinskog osoblja) mnoge priče bi bile drugačije i mnogi pacijenti bi i kroz teške situacije prolazili lakše.

Pitala sam ga i je li mu ok da ga spomenem u knjizi 100 lica majčinstva i bio je simpatičan kad je rekao da to nije potrebno, ali da ako želim da imam njegovo dopuštenje. Veselim se i na taj način mu odati priznanje.

Kako je sad već jedan od starijih liječnika drago mi je što je svojim primjerom on uzor mlađim naraštajima u ovoj plemenitoj profesiji koju je i on sam nazvao svojim pozivom.

Puno toga se mijenja kad ti je ono što radiš poziv, a ne samo posao.

Na susretu smo bili svi troje pa mi je bilo drago da je mogao i upoznati i vidjeti Leu u ovom sad već većem izdanju. Moram priznati i da nam je svima susret ispunio srce.

Treba cijeniti ono što je dobro i riječima i djelima i osjećajima. Izgovoriti. Pokazati. Isplati se za sve.

Zanimljiv je i nastavak ove priče. Naime, na susretu sam mu poklonila svoju prvu knjigu Kako voljeti život s posvetom. Za nekoliko dana stigla mi je ova poruka od njegove supruge:

„Draga Ivana,

na mom Putu trebala mi je Vaša knjiga. U prvi tren sam pomislila da sam ju trebala prije puno godina… Onda sam shvatila da mi je trebala- baš sada. Kao što ste napisali ; sve je povezano... Upravo sam završila Mračnu kći Elene Ferrante. Još jedna knjiga koju neću pamtiti. Suprug je donio Vašu knjigu, pokazao mi sliku, naslov me nije privukao, ne volim čitati kako trebam živjeti i nikada nisam voljela slušati- suprug zna 😜. Knjigu sam uzela bez nekih očekivanja... Od tada je nisam pustila dok je nisam pročitala. Hvala Vam za Radost koju ste nam pružili, a niste to zahtijevali od čitatelja. Knjigu sam- PODCRTAVALA 😂Ko prava štrepsa. Učinili ste mi ovaj vikend posebno lijepim. Hvala Vam 🤍“

I eto... dobro nađe svoj put. <3