Mama superheroj i žrtva
- Ivana Štulić
- Jul 31
- 9 min read
Jesu li mame superheroji, lavice koje mogu sve ili su žrtve koje daju sve za svoju djecu, ništa od toga ili oboje?
Primjer jedne komunikacije iz grupe mama:
“Da li vama dođu trenutci kada trebate odmor, san, slobodno vrijeme, onih 5 min da operete i imate čistu kosu, primjer, polazim od sitnice. Kada mislite kako sve morate sami, do kad, predali bi se, ali ne možete, pa opet gurate dalje na kraju se i razbolite itd. Volim svoju bebu najviše na svijetu, naravno, ali eto došla sam u te situacije, sama sam s bebom i nemam komu je ostaviti ni na 5 min,(a i da ostavim nedostajala bi mi), ali da li je sve to normalno sto osjecam? Previše osjećam nervozu, da, stignem ja sve jer ja to moram i želim za dobro moje porodice, kraju dana sretna i ispunjena, ali taj čitav dan je sama nervoza, negativne misli i slično, primjer opet za kosu da bi me razumjele, kada shvatim planirala sam oprati tu kosu nakon 5 dana ujutro, čitav dan prolazi s mislima zar je još nisam oprala, još ne stižem 10h,11,14,17,h dan je prošao, kada ću početi misliti malo na sebe, zar nitko mene ne primjećuje, zar uvijek ja drugima da udovoljim? Ona druga mama sija, a što je sa mnom, ona djevojka koju poznajem provodi se negdje, a ja se u usporedbi s tim osjećam "zarobljeno" kako u glavi, tako u tijelu, tako u obavezama, tako u kući itd. Molim bez negativnih komentara, i usporedbi kako je bilo nekad, kako je nečija mama, baka, stigla na sto strana i slične priče.”
Odgovor jedne „suosjećajne“ mame:
“Lijepo je kada imaš mamu ili obitelj, ako nemaš onda se sam snađeš jer nemaš izbora. Ja sam si prvi dan kao i svaki sve do danas sama radila. Nitko mi nije kuhao, spremao, čistio, peglao isto tako je i danas i ne žalim se, ne razumijem druge kada se žale i kukaju, jer se sve može i mora kada si odgovoran za drugo biće.”
Nastavljam i sa svojim primjerom. Kada sam počela iskreno pričati i pisati o tome kako sam dobila sam uglavnom brojne poruke podrške. No, vrlo brzo sam u nekima od njih prepoznala jedan trend. Nazvala sam ga „mama superheroj“. Slijedi nekoliko primjera:
“Ajmo Ivana!
Možemo mi sve to!”
“Mame su programirane da budu lavice”
“Naravno da nije lako ali se ne priča o svim tim poteškoćama primarno jer se isplati svaka ta minuta i sat i dan požrtvovnosti. Kada biste se sada obratili ženama koje su imale makar i jedan spontani…ženama koje ne mogu začeti godinama, rekle bi vam kako bi se rado mijenjale s vama za sve te “ne lake “trenutke…nitko ne umanjuje težinu trudnoće pa poroda pa dojenja pa odgoja u tinejdžerskoj dobi…ali zato nam je dano da smo majke i to sve podnosimo s ljubavlju…na kraju se sve isplati i nije vam žao jednog trena…možda jedino sto niste imali više djece, a mogli ste…”
Nije nam žao nijednog trena? SVE podnosimo s ljubavlju? Mi smo lavice? Možemo mi to? Idu nam na živce one koje kukaju?
Čim čujem takve izjave u meni se digne istovremeno ljutnja i tuga. Ljutnja jer mislim da takav stav ne pomaže. Dapače odmaže jer nam oduzima prirodnu potrebu da se požalimo i tražimo podršku, razumijevanje i pomoć. Ne treba mi cheerleaderica (a ni osuda), treba mi podrška. A tuga jer sami sebe uvjerimo u to, a istina je druga.
Da, snažne smo i uporne i borbene kad treba nešto napraviti za našu djecu, ali zapravo smo premorene i usamljene. Ako ćemo baš, ni nemamo drugog izbora nego nastaviti se boriti. Naša je bila odluka da imamo dijete. Kao blagoslov, došlo je na svijet. I sada je dijete tu i treba nas. Želimo mu dati sve jer je naše i volimo ga. Ali, nismo superheroji koji to mogu sami. Trebamo pomoć. Trebamo da netko tu našu žrtvu razumije. I da je umanji ako ikako može. Isto tako, nitko ne može podnijeti sve teške trenutke s ljubavlju – nismo roboti. Ljudi smo. Mi majke smo ljudi. Zamislite to.
Kao što je napisala jedna mama u grupi: „Ima dana u kojima nema ništa divno.“ Upravo to.
Jedan citat koji sam našla na internetu me se baš dojmio dok sam razmišljala o ovoj temi:
„Sanjam o tome da me nitko više ne opiše kao snažnu u mom životu. Iscrpljena sam od snage. Želim podršku. Želim mekoću. Želim lakoću. Želim biti među sličnima. Ne želim da me se tapša po ramenu zbog toga koliko sam dobro podnijela udarac. Niti koliko njih.“
Postoji taj mit požrtvovne majke koja daje sve za svoju djecu i obitelj. I vrijeme, i pažnju, i trud, i energiju, i često i svoje zdravlje, kao i najbolje godine. Svaka čast svima onima koje su sve to dale nesebično, sretne i ispunjene. No, češće nije bilo tako. Dale su jer se to od njih očekivalo i jer su mislile da nemaju drugog izbora. Pa mi makar moderne žene s drugačijim svjetonazorima se trudimo nešto tu promijeniti, ali činjenica je da nam ostaju društveni imprinti i da ponekad očekujemo od sebe i više nego što je potrebno i zdravo. Majčinstvo predstavlja određenu žrtvu koja je neminovna. Da, tvoje potrebe su na drugom mjestu i na čekanju. Pogotovo dok je dijete malo. No, trebamo li se baš odreći svega? Svih svojih snova? Postojati tu samo za druge? Prema svemu što sam promatrala i proučavala u životu čini mi se da taj put vodi u duboko razočarenje. Nastavi se mentalitet žrtve. Potrošimo se i iscijedimo i onda kad i npr. djeca odu i imamo potencijalno više vremena više nemamo ni energije, a ponekad ni zdravlja. Često u tom putu prekomjernog odricanja propadnu i brakovi (iz raznih razloga, i ponekad zbog toga što ih muž zamijeni za mlađu i opušteniju jer su bile vječno nezadovoljne i čangrizave i zbog toga što se zahvaljujući žrtvi za djecu i izgubi fokus na bračni odnos pa on prirodno uvene) pa se žena na kraju nađe i samom, praznom i ogorčenom. Duboko vjerujem da postoji i drugi put. Nadam se da ćemo i individualno i kolektivno znati istkati priče u kojima žena može ostvariti i sebe kao osobu i kao majku.
Dijelim i tekst jedne žene koja je odgovorila na moj iskreni post o tome kako sam se osjećala u prvom razdoblju:
„To znači draga da niste bili spremni na žrtvu. Majčinstvo je divno ako shvatiš da više nisi samo svoja, da je to dijete sada na prvom mjestu i da se za njega treba žrtvovati.
Znači da kao žena i majka niste bili spremni za tu ulogu.
Ja imam dva sina i sada 6 unuka, nikada se nisam tako osjećala.
Meni je majčinstvo bila radost i slatka obveza za to malo biće koje o meni ovisi.
Ništa mi nije bilo teško.
Nisam imala perilicu rublja. Pelene sam iskuhavala u loncu svaki dan. Nije bilo pampersica.
Bile su krpene pelene i soriza iznad koji su povezivati široko povijanje.
Nije bilo hrane za bebe nego sam pravila kiselo mlijeko sa limunom ili razrijeđeno mlijeko sa mljevenim keksima.
Danas imate svakakve potrepštine koje olakšavaju majkama život, ali ako niste spremni na žrtvu za to djetešce naravno da ćete se tako osjećati.
Majčina ljubav je nesebična i beskrajna barem za mene.
Poslije sam sa velikom radošću čuvala unuke.
Sada me više ne trebaju, ali ja trebam njih i od velike su mi pomoći u kućnim poslovima. Pogotovo cure!
To je uloga žene majke.
Ako na to niste spremni onda je naravno tlaka i muka.”
Moj odgovor njoj:
„ Hvala što ste se javili. Slažem se da nisam bila spremna. No, kako biti spreman na nešto što je potpuno novo i drugačije i gdje zapravo ne znaš što očekivati? Pogotovo zato što oko tebe gotovo nitko o tome otvoreno ne priča?
Zato ja sad dijelim svoje iskustvo da netko drugi bude spremniji, a one koje su već majke, a pronalaze se u mojem opisu, da znaju da nisu jedine. Sigurno nisu sve, ali ima ih.
Indikativno mi je to što mi se nakon ove objave osim žena koje su ovdje javno komentirale javile i brojne žene privatno da su se i one tako osjećale. I očevi čak. A i porastao mi je broj pratitelja kao nikad prije u jednom danu. Po tome zaključujem da jesam udarila u neku žicu istine bar za neke. Samo mnogi to ne žele priznati javno jer se boje osude.
Usprkos svemu što sam napisala, i meni je majčinstvo radost. Ali nije samo radost. I ne mislim da sam išta lošija mama ili je manje volim jer sam spremna to reći. Dapače. Želim svoju djevojčicu naučiti da bude autentična. A kako to mogu nego vlastitim primjerom.
Inače, zanimljivo mi je da i vi za majčinstvo koristite riječ žrtva. Ako je žrtva, dalo bi se zaključiti da nije samo lijepo i lagodno, zar ne?
Čestitam na sinovima i unucima, drago mi je čuti da ste bliski. Uživajte i dalje u svojoj obitelji. ”
Mislim da ovakav narativ o velikoj žrtvi i mamama superherojima diže majke u nebesa kao nekog superheroja koji je eto – takav sam po sebi i kao da je naša uloga da se samo žrtvujemo. Istina je da jesmo snažne, možda se ponekad ponesemo kao superheroji, ali nemamo kriptonit. Žene smo od krvi i mesa, s ljudskim manama, vrlinama i kapacitetima, i ono što trebamo jest pomoć i podrška. Ako se u isto vrijeme ovako izdignemo i prihvatimo žrtvu kao svoj križ kao da govorimo da to sve možemo same i da je žrtva ok. E pa to je štetno. Ne možemo sve same na kraju krajeva, a još manje moramo. Mislim da će nas okolina bolje razumjeti i znati nas podržati ako otvoreno priznamo da ne možemo i ne trebamo sve same. Nije humano da baš sve nosimo na svojim plećima. Nismo superheroji. Ljudi smo. I naš život vrijedi, ne samo onaj naše djece.
Zanimljivo je da mi se ova zadnja žena naknadno javila nakon mog odgovora:
„Draga Ivana! Slučajno sam naišla na vaš profil i komentirala preko svoje stranice. Odgovaram vam jer ste doista jedna divna mlada žena, samosviiesna i odgovorna osoba. PotaklI ste me na razmišljanje i propitkivanje. Tako sam u razgovoru postavila pitanje svojim prijateljicama i znanicama, kako su osobno, intimno u sebi doživljavale svoje materinstvo. I u pravu ste, za neke je doista bila tlaka, osjećaj nemoći, zbog neznanja i nesnalaženja koji se još više pojačavao zbog nerazumijevanja okoline. Znate u ono vrijeme, moj stariji sin ove godine puni 50 godina, uvjeti su bili puno teži zbog nedostatka svih potrepština za djecu, koje ipak vi mlade mame u ovo vrijeme imate. I sam odgoj i odrastanje moje generacije je bio drugačiji od danas. Bilo je poslijeratno vrijeme oskudice, neimaštine i nedostatka osnovnih prehrambenih proizvoda. Naravno svako vrijeme i svaka generacija nosi svoje, ali mi se nismo propitkivale, to je bilo tako zadano i nikako drugačije. Ja sam imala svu moguću pomoć mojih mame i tate, koji su mi čuvali djecu do vrtića, odnosno škole i bilo mi je puno lakše od onih koje tu pomoć nisu imale. Tim više nisam bila opterećena neznanjem i nesnalaženjem i imala sam vremena za sebe, jer kad god je trebalo mama je bila tu i savjetom i pomoći u čuvanju djece. Kao što sam napisala danas sam sretna sa svojim unucima i vremenom koje provodim s njima. Sretna sam kada mi se jave na Viber ili WhatsApp sa nekim smiješnim stickersima i kada zovu treba li mi pomoć. Pišite Ivana o svemu iz života, pomoći ćete mnogima koji se u ovakvom ludom svijetu ne snalaze. Biti će i neugodnih komentara, ali i zahvalnih. Lijep pozdrav i puno uspjeha u radu i životu.“
Kako ono kažu, zrno do zrna.. pogača.
Za kraj jedno osobno iskustvo mame:
„Ja sam mama 4-ero djece. Sve sama. Plus, imam 2 posinka. Znači, ja znam iz prve ruke obje uloge. I superheroja i žrtvu. Po meni, žena mama postaje žrtva kada je kontinuirano "bez sebe", zaključana u zatvoru roditeljstva, sve je na njoj, bez imalo ili malo pomoći. To je teško i preteško! Dani se svedu na ponavljajuće never ending poslove (suđe-veš-jelo-čišćenje) i izvođenje djece van, bavljenje s njima. Sve ostalo - otpadne. A to je iscrpljujuće i ubitačno. Ja danas jedva znam što to ja volim i želim. Uvijek su mi djeca bila broj 1. Polako se ponovno otkrivam. Biti roditelj koji želi više za svoje dijete (povezujuće roditeljstvo i drugo) je suuuper zahtjevno i naporno. I to se treba priznati. Moja djeca su super. Ja nisam baš. Od super mame (projekt menadžerica, direktorica, utegnuta u odijelima) koja stiže sve sam postala takva da se jedva vučem od umora (svaku noć me njih 3 bude žestoko) i viška kila (sa 70 na 90!!!). To vam je sve nespavanje-visok kortizol-umor i manjak energije - jelo da preživiš sve što je na tebi i tako u krug. To je cijena. Radimo na tome da se rehabilitiramo i suprug i ja.”
Sve je rekla.
Napomena: Ovo je (prošireno) poglavlje iz moje nove knjige 100 lica majčinstva.
Ostale članke na temu majčinstva možete pronaći na blogu, a tu su i pojedinačni linkovi:
Comments