Ako ovo čitate dok ste trudni, preskočite post. Ne šalim se.

Činilo mi se nepotpunim pisati o majčinstvu, a zaobići i one najmanje željene ishode. Nažalost, neki porodi ne završe dobro. A ni neke trudnoće. Na logičnoj razini znamo da je to moguće, ali teško nam se suočiti s činjenicom da bi se to moglo dogoditi i nama.
Zato sam prikupila nekoliko iskrenih priča o najgorim iskustvima ne zato da bih vas preplašila (to vam najmanje treba), nego zato da ako nedajBože vi budete jedna od onih koja je na životnoj lutriji dobila baš takav ishod da znate da niste jedine. Trebat će vam.
Priča iz jedne mameće grupe o spontanom pobačaju:
Želim napisati svoju priču spontanog pobačaja jer su previše česti, a premalo se o njima razgovara.
Imam 25 godina, bila je prva trudnoća. 10tt, plod mjeri svega 3mm i srčana akcija od 8tt je bila negativna. Trudnoća vođena kao visokorizična zbog hematoma od početka, održavana Utrogestanom. Trudnoća nas je iznenadila, ali zaista smo htjeli da uspije. Veselili smo se, mazili trbuh i zajedno se smijali cijenama nove opreme za bebe.
5 različitih mišljenja kroz mjesec i pol, svi rekli isto. Ništa. Osvijestila si u glavi da nisam kriva, napravila sam zaista sve u mojoj mogućnosti, dala svo vrijeme i šanse da se situacija okrene na dobro. Nije. I to je u redu. Otplakala što sam imala, idemo odraditi što treba, da se život što prije vrati u normalu.
Riječki KBC i divna sestra Andrea, čija je duša od samog zlata, su uz svu hrpu posla našli vremena da me utješe, ohrabre i uvjere me još jednom da nije moja krivica. Naručili su me u utorak za medikamentozni prekid trudnoće, pa su me na poslijetku savjetovali i dali uputu da, ukoliko ipak krene spontani prije utorka, ostanem doma sve dok ne krene svježe, obilno krvarenje i tada da dođem u bilo koje doba dana ili noći.
Utrogestan sam prestala uzimati u srijedu. Petak, dakle nakon dva dana, su počeli lagani grčevi uz smećkastu sukrvicu. Subotu oko 18 sati počinju jači grčevi koji su izgledali otprilike ovako: jedna minuta da bih lupala glavom u zid od boli, pa 3 minute mira, i tako u krug. Popila Brufen 800mg, koliko je pomogao - ne znam. Tek u 23h krenulo je upravo to o čemu su mi pričali u KBC-u, nepogrešivo i nedvojbeno u valovima svježa krv s ugrušcima. Žene drage, ništa vas ne može pripremiti na količinu krvi i svega što izlazi. Kupite najmanje 3 pakiranja najvećih uložaka koje nađete, meni je žao da nisam uzela mali paket pelena za odrasle. Ne pretjerujem.
Moj partner, zbog kojeg je sve bilo milijun puta lakše, odveo me na hitnu gdje su me dočekali toplo, s hrpom razumijevanja, pregledali pa sam u dogovoru s njima otišla kući da se pobačaj dovrši spontano, kako je i započeo. Grčevi i izljevi krvi su trajali do 4 ujutro, dakle 10 sati sveukupno. Prihvatila sam svaki grč kao nešto što je dobrodošlo, slušala svoje tijelo i pustila da odradi što je tražilo. Prihvatila, disala, jela, pila, smijala se i krvarila. Posložena psiha je sve, ne mogu dovoljno naglasiti. Za ovaj dio smijeha zaslužan je partner koji je samnom probdio noć i tražio načine da mi skrene misli s boli. Nisam paničarila, samo sam postojala i čekala da završi. Krvi je bilo po podu, zidu, curilo niz noge toliko da je natopilo čarape, ne možeš ustat sa školjke da se obučeš jer nemaš sekundu da ne kaplje iz tebe. To je realnost. Bit ćeš izmorena i gladna. Jedi. Pij vode. Pazi na sebe, napravi sve što možeš da ti bude ugodno i udobno. Bit će ti hladno, izvuci sve deke koje imaš i zamotaj se. Nema veze ako bude krvi po njima, oprat će se. Grčevi su trajali dva dana. Danas je srijeda, ja sam kao nova, nešto malo krvi još ide i kakav grčić svakih par sati. Bila na pregledu, očistilo se sve. Prošlo je. Nisi sama.
Ivanina priča:
Bilo je to 2021 godine. Kad smo se partner i ja odlučili na dijete. I tako je sve krenulo, 18.05.2021 na prvom pregledu u privatnoj bolnici potvrđena mi je prva trudnoća. Sjećam se da mi je doktorica rekla, vidite mama na ekranu kako treperi srce, doktorica je bila sretna kada je radila pregled zajedno sa mnom se veselila, tada mi je pustio zvuk da čujem kako srce lupa. Naravno ja sam sva pod dojmom bila, ajme prva trudnoća, sad javiti zaručniku, roditeljima, braći.
Na samom završetku pregleda doktorica je napisala na nalaz što sve treba dalje napraviti i da se javim svom ginekologu jer sam trebala neke lijekove na recept, jer na dan samog pregleda sam imala krvarenje zbog hematoma u maternici. Obzirom da nisam imala preko hzzo-a ginekologa, krenula sam u potragu za njim.
Tijekom te potrage za ginekologom, nitko u Zagrebu me nije htio prihvatiti iako sam trudnica bila, pa čak ni mamina ginekologica, odgovori su bili: nemamo mjesta, gledajte dalje ili upisi su na jesen pa nam se tada možete javiti. I tako dok sam s najboljom prijateljicom pričala o cijeloj situaciji i da sam u potrazi za ginekologom, preporučila mi je svog koji je van grada i da je odličan, ja sam rekla ma nije bitno gdje je, vozim i mogu otići.
Tako sam nazvala po njenoj preporuci i vidjela ima mjesta i tako sam se odmah isti dan nakon poziva otišla riješiti papire i upisati se. I tako tjedan dana od toga dođem na prvi ginekološki pregled kod svog ginekologa, veseliš se svakom ultrazvuku. I tako su se pregledi nastavili cca svakih 3 tjedna. Sve je jako lijepo krenulo, u 12+1 tjednu trudnoće obavljam u privatnoj bolnici pregled NIPT Panorama proširenog testa uz primjenu 5D HD Live ultrazvuka. Uz sami taj pregled bio je zaručnik i gledali smo mjerenja svakog djela naše bebe koju iščekujemo, čujemo srčeko i veselimo se. Obzirom sa sam uz sami pregled vadila krv za NIPT Panorama test, čekali smo cca mjesec dana da vidimo kakav je kromosomski probir i što očekujemo. Kad je rezultat testa došao saznali smo da očekujemo malenog dječaka i da je kromosomski probir uredan. Ajme koja sreća kad se sjetim! Iako nam je svejedno bilo da li će biti muško ili žensko. Bitno nam je bilo da sve prođe uredu i da je bebe uredu.
Očarani dobrim nalazima i rezultatima nastavili smo svoj život dalje uz redovite preglede. Počeli smo smišljati imena ja sam već imala jedno, a znate kako to ide kada se dogovarate nekom se sviđa jedno, a nekom drugo. I tako smo nekako došli do nekog dogovora, zaručnik je rekao da bi se zvao Leonardo, a ja da bi bio Noel. Na što sam ja rekla ajmo kao kompromis neka bude Leonardo Noel. Meni se to najviše dopalo i nije me bilo briga za tuđe mišljenje je li dobro ili nije i da li će se nekom drugom svidjeti ili ne.
I tako imala sam dogovoren termin u privatnoj bolnici u 20-22 tjednu. 12.07 na zadnjem pregledu prije godišnjeg odmora moje ginekologice sve je bilo uredno. Obzirom da je išla na godišnji odmor preporuke su bile da idem u bolnicu na pregled obzirom da nje neće biti. 03.08. bila sam na pregledu koji je trajao vječnost iako sam bila naručena u 08:00 došla u bolnicu u 7 i prijavila se na šalter da bi došla na red u 11:30. Bilo je grozno, epidemija, vani ljeto, vruće, nema klime u bolnici, a nosiš masku. Konačno dođem na red, ispituje me doktorica, u kojem ste tjednu da li bilo kakvih problema imam li pitanja (mojoj mami u trudnoći sa mnom je otkriveno pred sami porod, da ja imam neku cistu na jajniku, tako sam beba od dva mjeseca bila na operativnom zahvatu odstranjenja desnog jajnika i usput slijepog crijeva- odluka doktora) na što sam im rekla što je bilo meni bebi od dva mjeseca i da je sve u redu za sada.
Tijekom pregleda doktorica je imala pomalo ćudljivu facu i većinom je šutila dok je radila mjerenja, rekla mi je samo evo beba vam maše. Kad mi je to rekla nije mi okrenula ekran uopće nego je odmah nakon toga dala mi papir sa se obrišem od gela i otišla pisati nalaz, a meni dala isprintanu sliku bebe. Pišući nalaz doktorica me pitala imam li možda nalaze od operacije ciste na jajniku, na što sam ja rekla nisam sigurna trebala bi mamu pitati na što mi je doktorica rekla, dajte provjerite ako možete donesite sljedeći puta pa da upišemo. Kažem ja oke, jel nešto jako bitno ili…na što je doktorica rekla ma ne nego da vidimo što je bilo pa da upišemo u nalaz. Rekla sam oke provjerit ću s mamom pa ću donijeti na sljedeći pregled.
Sva sretna dobivenom slikom ultrazvuka šaljem svima najužima u obitelji. I kažem kako se vidi srčeko. Došlo je vrijeme godišnjeg odmora, zaručnik i ja otišli na more. Za vrijeme godišnjeg odmora sve je bilo u redu nikakvih problema nisam imal,a ali sam osjetila lagano prve udarce bebe i okretanja, komešanja, bila sam totalno van sebe. Ajme meni kako divno osjetiti tako sto. Uživali smo na godišnjem koji je vrlo brzo prošao i došli smo doma jer sam imala kod svoje ginekologice dogovoren pregled krajem 8 mjeseca.
31.8- dan kada sam imala pregled osjećala sam se jako loše onako u duhovnom smislu, kao nešto će se dogoditi ali ne znam što, i kažem ovo je jako čudno kako se osjećam sad, kao je nešto s bebom! I mislim si luda sam kako to mogu pomišljati, ali zaista sam takav osjećaj imala.
Otišla sam na dogovoreni pregled jedva sam čekala da vidim bebu na ultrazvuku. Tijekom početka pregleda ultrazvuka doktorica je promijenila sve moguće grimase na licu, ja sam se počela tresti od straha i imala sam knedlu u grlu. Doktorica me pita da li ste bili bolesni, bilo što. Ja kažem da ne, ali da me neka prehlada ćopila, ali samo je nos bio u pitanju i ništa drugo i da je brzo prošlo. Na što je rekla ne, jeste li nešto teže bili bolesni. Nije joj bilo ugodno reći bilo što i po mom viđenju i ona je bila pod šokom.
Rekla mi je da nešto s bebom nije u redu i rekla ovako: - oprostite mi ali nije da ne želim reći nego uređaj koji imam nije toliko dobar da bi Vam mogla dati dijagnozu, nego tek toliko da pogledam što trebam vidjeti. Ako imate nekog koga znate u nekoj od bolnica da vas već danas zaprime i pregledaju ja vam momentalno sve uputnice koje treba puštam u sustav ako nešto zatreba zovite me obavezno. Ja tresući se od straha, suzdržavam se od plača s knedlom u grlu kažem da vrlo vjerojatno imam nekog i budem vidjela.
Nakon pregleda javljam zaručniku da nešto nije u redu s bebom. Sva u treskavici, strahu i velikom plaču javljam i vozim doma da ostavim auto i da me pokupi i krenuli smo u drugu bolnicu.
Na samoj trijaži dok su me pregledavali uzimali što su trebali obavila sam ultrazvuk (za vrijeme ultrazvuka, mlada stažistica dok je gledala ultrazvuk mi je rekla točno ovako: čudi me da je OVO još živo, čudi me da se miče). Srce mi se slamalo čuvši te izjave, rekla je to bez ikakvog srama i isprike) i dok sam čekala odvojena od zaručnika došao je do mene mladi doktor koji mi je rekao baš ovako: najbolje bi bilo da Vi i Vaš partner odete s nalazima genetičaru pa vidite sto će vam on reći ili ako želite možete prenoćiti u bolnici jer sutra ujutro su svi doktori za “sve” na viziti.
Ostala sam blaže rečeno šokirana dok su mi suze lijale iz očiju doslovno. I tako objašnjavam zaručniku sve sa slika ultrazvuka i da zaista nije dobro i što se događa, on u suzama i ja, ne zna se kome je gore bilo. Složimo se da je druga opcija bolja i da prenoćim u bolnici, i tako stave te samog u sobu jer se čekao nalaz na covid jedno 4 h. Svi smo bili potreseni cijelom situacijom.
Noć prolazi, ja u suzama dočekala negativan nalaz na covid i premjestili me na odjel patologije. Dan kasnije upoznala sam divne cimerice, svaka je imala neku situaciju i svoju borbu, ali ne veliku kao što ja imam. Bar sam tako mislila. Pozvali su me na ultrazvuk, pregled u ambulantu, bilo ih je 7 doktora i dva stažista. Tijekom pregleda ispituju te svašta što su te i drugi pitali, njihovi komentari su bili svakakvi, kako su gledali i mjerili organe tako sam se raspadala sve više. Sve dok u jednom trenutku mi doktorica rekla: mama nemojte se iznenaditi ako će se plod u vama raspuknuti. Čuvši to u tom momentu, mislila sam da haluciniram od silnog plača i svakakvih misli koje ti dolaze i svega ali ne, dobro sam čula tako kako je rekla.
Pretpostavljala je da je to dijagnoza hidrofetalis, međutim rekli su da ostajem na odjelu, tijekom boravka napravili su sljedeće: Uzv konzilij te obrada na TORCH, Parvovirus B19, Testovi senzibilizacije te fetalni ECHO. S time da je plod bio vitalan, i sve ostalo uredno posteljica, količina plodne vode itd. Ne biste vjerovali, ali nalaze krvne koje sam napravila su bili potpuno uredni, i napravili su ih još jednom da se uvjere da je sve ok kako je bilo prvi put i naravno i sve je bilo po ne znam koji put uredno, ali na fetalnom ECHO pregledu koji je trajao vječnost skoro 1 h sigurno, na svim stranama sam ležala da se beba dobro pregleda. Tojekom pregleda vidjela sam na uzv cijelo lice bebe i urezalo mi se u pamćenje jako, svaki dan se sjetim te scene. Boravak u bolnici je trajao nekih tjedan dana. U jednom trenutku na viziti za vikend mi je doktor rekao da me pušta doma i da ne vidi razlog da ostanem dalje jer je kao za sada sve “u redu”. I taj ponedjeljak je bio zadnji pregled na kojem se situacija pogoršala, beba je naticala od cisti, vode itd… ali oni nisu ništa htjeli napraviti da se to završi nego su me poslali na magnetsku rezonancu da se potvrdi od početka pretpostavljena dijagnoza (na moje pitanje: dajte mi recite sljedeće, vidjeli ste sliku uzv iz druge bolnice koju ste me tražili, vjerujem da ne možete preko svojih kolega ići, ali mi samo potvrdite da li je to već tada krenulo, odgovor sam im vidjela u očima, i blago klimanje glavom jednom, jedna je doktorica rekla da ima nešto i momentalno izašla iz ambulante dok je ta koja me vodila ostala sa mnom).
Kad sam došla doma, bila sam sva od svega psihički devastirana totalno, u tih tjedan novih što sam čekala na daljnji ishod situacije primorana sam bila živjeti sasvim normalan život. U tih tjedan dana odradila sam magnetsku rezonancu nakon koje nas je pozvala radiologinja da vidi sama još jednom uzv jer je beba bila previše mirna. Jedina uz mogu gineklologinju od svih doktora je bila suosjećajna s puuuno razumjijevanja, prema meni, partneru i cijeloj situaciji u kojoj nam je objašnjavala da nismo mi krivi za ishod koji će biti niti situaciju u kojoj jesmo, da je to jednostavno tako kako je i da se događa i da joj je zaista žao.
Tu večer nakon pregleda dok smo zaručnik i ja gledali TV ležeći jedan pored drugog, osjetila sam u trbuhu neki čudan osjećaj stezanja, žamor nekog zvuka, i samo mi je trbuh odjednom doslovno pao na moju lijevu stranu boka na kojoj sam ležala, ali doslovno se samo objesio svom težinom. Tada sam shvatila da je gotovo. Dan kasnije rekla sam zaručniku ja vjerujem da je gotovo potpuno i ne osjećam bebu, možda mi se čini zbog svega što se događalo ili je stvarno tako.
Prošao je i taj vikend, i početkom novog tjedna otišli smo kako sam i imala dogovoren pregled nakon magneta u bolnicu. Doktorica koja me vodila pozvala nas je oboje nasamo i rekla nam da je dijagnoza ta za koju su pretpostavili da je hidrofetalis, događa se na jedna od milijun trudnoća. Na što sam ja rekla, oke, ja bi Vas molila ako je moguće da pregledate uzv bebu jer mislim da je gotovo. Što je i potvrđeno tijekom uzv kad mi je rekla evo čujete da srce ne kuca. Ubilo me totalno!
Taj moment me nisu zaprimili u bolnicu nego su mi rekli da dođem za nekih dva tri dana na trijažu da obavim pregled i test na covid po neznam koji put. Zaprimljena u bolnicu, sama u sobi, što mi je razumljivo. Dobivala sam gel svakih nekoliko sati da se otvorim, do jutra se ništa nije dogodilo. Drugog jutra na viziti su mi rekli da ću od 12h početi dobivati svaka tri sata injekcije dok se ne otvorim. I tako je krenula patnja, nakon same prve dvije inekcije, nalet vrućine, treskavica, znoj, bol koju ne mogu opisati. Živi egzorcizam, četveronoške na krevetu i plačem, vrištim od bolova, ne znaš kako bi se sjela, legla, namjestila, disala mislila sam da ću i ja biti gotova kako je i krenulo. Ideš na toalet jer te tjera na obje strane tijela povraćanje i dijareja grozno…
Zvala sam sestre došle su vidjele me i rekle mi da one ne mogu ništa da ja to moram otrpiti kroz disanje itd. Dok nije došla glavna sama u sobu u kojoj sam bila i rekla: Dat ću vam jedan “čarobni” opijum. Nakon kojeg su me samo pikali svakih 3h nisam ništa osjetila. Pred samo jutro, nešto se počelo događati i tu sam ih zamolila za još nešto protiv bolova jer ovo prvo popušta. I to sam jedva dobila.
Bilo je 6 h ujutro kad je sestra došla po mene i vodila u rađaonu, opet su se polako trudovi počeli osjećati. Čekala sam na red da dođem. Odveli su me u jednu sobu koja je pored bokseva za rađanje ali doslovno soba. Tražila sam epiduralnu jer nisam htjela osjetiti bol, shvatit ćete me zašto. Pored same anestezije dobila sam još neke 3 injekcije za koje ni sama ne znam koje su, vjerojatno ove koje sam i dobivala da se još dodatno otvorim, infuziju u kojoj je vjerojatno i drip bio.
Dok sam ležala i čekala da se beba spusti ili što već vizitu, došla je do mene babica koja me vodila predstavila se i rekla mi je suosjećajno držeći me za ruku čvrsto, da se isplačem koliko mogu da izbacim sve iz sebe, ja sam joj rekla da beba nije dobro, na što mi je rekla da zna. Brisala mi je suze s lica i tješila me uz posao pripreme ostale koje je radila okolo.
Došla je vizita, pregledala me doktorica koja me vodila i rekla otvoreni ste 7cm krećemo s porodom i tada mi je vodenjak pukao i sve je krenulo (reći cu samo, da mi je žao što sam nekog poslušala da ne vidim bebu) pitala sam ih jel to uopće ide, radim li ja dobro, bilo ih je tada 5 oko mene, dve držale plahtu između mene i bebe koja se porađa i njih tri naprijed.
U jednom trenutku došla je neka starija sestra i primila me svojim rukama za obje strane trbuha i stiskala ga s tim da je prilikom mog tiskanja ona stisnula i polegla se na moj trbuh što mi je bilo dosta čudno i pomalo i neugodno. U jednom trenutku došlo je oko njih cca 7-8 stažista i gledali su cijeli ishod, i u jednom trenu rodim ako to tako mogu reći, i jedan od njih kaže 23.09, 8:40 ujutro. Rodila sam u 6. mjesecu trudnoće. Svi su šutili i bili šokirani.
U momentu kad sam ja rodila svoju bebu rodila sam ju u tišini dok druga mama pored sobe u kojoj sam bila, rodila svoju bebu koja je plakala. Vidjela sam babicu kako bebu omotala plahtom i to s velikom pažnjom, to me slomilo. Uspavali su me jer sa posteljicom nešto nije bilo u redu. Nakon nekog vremena se budim i prebacuju me na odjel u sobu. Bila sam potpuno devastirana, osjećala sam se jadnom nikakvom, ne mogu opisati. Dan kasnije me pregledaju ponovno i daju mi otpusno pismo, tablete protiv laktacije i puštaju me doma.
Nakon toga kako je vrijeme prolazilo, izdogađale su se svakakve stvari, loše naravno. Trudila sam se uz svu bol ići prema naprijed jer to je jedina opcija jer moj otac je s 21 god ostao bez ruke, a mama je odrasla bez roditelja i oni su mi uzor da u životu treba ići dalje.
Ono sto sam doživjela je da se o takvim porodima i tragedijama ne priča nego se šuti za što misim da je potpuno krivo. Nisam naišla na suosjećajnost okoline, nekih bliskih ljudi, doživjela sam da mi se reklo to vas je Bog kaznio jer niste u braku, od toga kad me jedna osoba u obitelji pitala što je bilo druga mi je u tom momentu rekla zar ja to moram slušati. Urežu se takve riječi samo tako i ostaju trajno i sto reći…nego nastaviti dalje.
Mjesec dana sam bila doma (pročitala sam knjigu autorice Lorna Byrne Anđeli u mojoj kosi. Knjigu sam progutala i isplakala se. Preporučila bih je svakom tko je prošao nešto takvo) i rekla si, bebe nema život ide dalje, ne mogu vise ležati doma, moram izaći među ljude i nastaviti dalje.
Prošlo je punih 6 mjeseci od kako sam rodila i cijele tragedije i rekla sam si idem probati ponovno ako i ovaj put bude s gubitkom pomirit ću se s tim i nastavit dalje u životu. Sjetim se svaki dan u flash backovima svega sto sam prošla, ima noći kad ne mogu spavati nego provedem u plaču.
2022, 7 mjesec na pregledu sam saznala da sam ponovno trudna i veseliš se i strahuješ pomalo. Sve preglede napraviš, sve bude oke, i nastojiš opet uživati u trudnoći i u iščekivanju, ideš na svaki pregled hladnokrvan s iščekivanjem da može biti svašta, a i ne mora.
Prvi bolnički probir za drugu bebu rekli su mi da prema statistici i nalazu očekujem dijete s Down sindromom. Bila sam šokirana iskreno…rekla sam si da nakon prve trudnoće neću raditi NIPT Panorama test na kraju sam ga i napravila koji je potvrdio da je beba sasvim zdrava i u redu i da nema nikakvih koromosomopatija. Nosila sam djevojčicu za koju smo imali i ime. Trudnoća je išla sasvim uredno i beba se lijepo razvijala.
Sve dok u jednom trenu kad sam počela raditi ctg preglede na jednom od njih su mi rekli da se javim u rađaonu na ponovni ctg jer nije dobro.Taj dan su mi rekli da bi me zadržali u bolnici da naprave dodatne preglede, ništa mi dalje nisu rekli. Možete samo zamisliti koji rollercoaster mi je bio u glavi, flashback-ovi iz prve trudnoće apsolutno sve. Odbila sam ih taj dan i rekla kako nemam sa sobom stvari niti išta spremno bila sam izgubljena totalno. Rekli su mi da me puštaju jedino na moju odgovornost i da što god da se dogodi nisu oni odgovorni iako mi na moje pitanje je li beba u redu nisu htjeli odgovoriti. Taj dan doma sam imala “napadaje” anksioznosti, panike, plača, jedino je partner bio uz mene. Bila sam uplašena jako.
Dan kasnije spremim stvari i uputim se u bolnicu. Na kraju svega i pregleda u bolnici beba je bila sasvim ok (odlučila je spavati za vrijeme ctg-a), dobro iskreno mogla sam i ostati doma i odmarati do termina i dolaziti na ctg kada je potrebno. Nakon tjedan dana usred noći prozvala me jaka bol u trbuhu i kad sam im to spomenula na viziti rekli su mi samo spakirajte stvari idete u rađaonu. Došla sam u rađaonu i rekla sam im striktno ovako: -Prije svega pregledati ćete me uzv, i ako je pupčana vrpca (vjerujem da na uzv mogu vidjeti sve ali sve!) oko vrata ne pristajem na prirodni porod nikako. Nemojte da se slučajno dogodi fetalni distres nosim zdravu bebu svi ćete biti odgovorni, prva mi je umrla! I tako stavljanje braunile..i ostale pripreme.
Doktorica mi je prvo probušila vodenjak, i počela sam dobivati buscol za otvaranje i došao je i moj zaručnik koji je sve to pratio. I kako je vrijeme teklo i počela sam jedva izdržavati trudove, došla je doktorica i radila uzv i imala mi je pomalo sumnjičavu facu na što sam rekla jel možda pupčana vrpca, a ona je promrmljala nešto i rekla maaa ne ne ne, bit će to oke. I tražila sam epiduralnu i anesteziologija mi je tijekom primjene rekla da moram biti na leđima i kako sam je dobivala tako su bebi i meni počeli otkucaji srca drastično padati, samo se sjećam da me doktorica koja je bila prisutna primila za zglob desne ruke i rekla da se odmah okrenem na desni bok i time je još gore bilo. Samo se sjećam da u tom momentu sam se ja gasila, osjećala sam srce kako čvrsto jednolično udara sve sporije jakim udarima i da jako slabo dišem i trenutku sam počela osjećati veliku sreću jer sam shvatila da se sada prepuštam i da je gotovo i da mi nitko neće bebi nauditi. Samo sam odjednom čula svog partnera kako urla na njih i govori ejjj žena mi nije dobro, dokle više, čupali su me za ruku, šamarali i samo su me nekako okrenuli na lijevi bok gdje sam počela disati sve jače i jače i i dolaziti k sebi. U jednom trenutku sam bila zaspala i nedugo nakon toga probudila. E onda je sve počelo, dobila sam dolantin za otvranje i počela sam povraćati momentalno, ne znam sto sam povraćala ali je bilo jače od mene nisam mogla kontrolirati, popustila je epiduralna i počela sam osjećati jake bolove. Nitko me nije obišao skoro 4h, mjehur mi je bio do mozga bilo mi je loše i bila sam u bolovima, bebi su padali otkucaji srca jedno još dva puta ispod 50, 20 itd. pa su namještavali ctg da nije do njega pa su mene okretali na drugi bok gdje je još gore bilo i vraćali me na lijevi. Sestra kako je dolazila tako mi je dala drip za koji je rekla da je na najmanjoj mogućoj mjeri kao da mi pomogne da se otvorim i kako je vrijeme prolazilo meni nitko nije došao na poziv partnerov u tih skoro 4 sata obići. S vremenom je došla neka sestra tako sam dobila i kateter za urin itd. Kako nije dolazila anesteziologija počela sam osjećati jake bolove kao da moram na toalet, ali bilo je neizdrživo. Partner je ludio i po odjelu tražio nekog da dođe, tako su postepeno dolazile mlađe liječnice koje kako su me pregledale dolje tako su bile ćudljive u licu, ali nama su govorili sve je oke beba se spušta, nisam im vjerovala i rekla sam ja nemam snage više niti da rodim, iscrpili ste me i zamalo ubili zajedno s bebom, režite me i vadite dijete van!
Tada su došle njih tri doktorice i opet me pregledale i ja sam ih pitala jelda nije oke jesam li u pravu, na što je doktorica rekla ma tko je dao drip na najjače gasite to vadite… Pukom slučajnošću doktorica koja me vodila došla je u noćnu smjenu i pregledala opet i donijela mi papire za carski i tako su me pripremili za operaciju. U samoj operacijskoj sali, opet sam nešto dobila i dobila napadaj povraćanja sjećam se da me anesteziolog gledao začuđen i rekao: šta je ovoj, šta ste joj radili. Kako je sve krenulo osjetiš pritisak kako se beba vadi van i tako me porode i čujem plač i kažem sve je gotovo beba je tu. Doktorica je nakon toga kada me zatvarala rekla…ova krvari ja neznam od kud sa svih strana…
Grozno iskustvo taj porod, u kojem je moj partner čak čuo od jedne babice dok je druga cura rađala prirodno bez anestezije jer kao nije na vrijeme došla, rekla joj je dajte stišajte se malo plašite druge žene koje rađaju. Meni je babica rekla pa kaj vam je to već ste jedno rodili to je kao da četvrto rađate. Druga cura je zazivala mamu od bolova nisu je slušali dok je govorila da ne ide, vraćali su joj bebu natrag jer joj ramena nisu prolazila van- to mi je sve ispričala ista cura na odjelu kasnije jer smo završile u istoj sobi.
Završila sam na odjelu, doživjela sam nakon svega da jedna mama pred mojim očima odrekla se djeteta tek rođenog i rekla ionako se neće sjećati toga. Od toga da kako nisam imala mlijeka silili su da bebu stavljam na dojke konstantno. U jednom trenutku rekla sam im dajte molim vas bebi formulu jer je gladna, ne ide ništa iz mene, vidim da je nervozna beba, na što meni sestra kaže, ma šta vi znate šta je bebi i posprdno mi se smije i izruguje ne samo meni nego i drugim cimericama. I ne samo ta, bilo ih je još takvih.
Kako se sve svodilo samom kraju zadnju večer prije puštanja doma, nismo spavale jer na poziv nitko nije ni došao po naše bebe, čekale smo od 4 ujutro do 5:30, u tom periodu čekanja stala sam po odjelu i otišla na patologiju po svoju jaknu koja je ostala i ako naiđem na nekoga da kažem da smo ih pozvali i da dođu nije bilo nikog. Sestre su spavale doslovno na kauču u onom sobičku koji imaju iza pulta, očima nisam vjerovala, vratila se u sobu bijesna spakirala stvari i čekala dok se ne pojave.
I dođe 5-5:30 sve odjednom, i do bijesa se proderem na njih, gdje ste, nema vas više od sat vremena od kad smo vas pozvale, gdje ste bile, bebe nam plaču mi nemamo mlijeka i kako da ih nahranimo kad su nam bradavice pune rana od vašeg siljenja da dojimo, izvolite bebe uzeti odmah i nahraniti ih i ima da stvorite otpusno pismo kroz sat vremena jer idem doma ne želim biti ovdje niti vidjeti vas.
Da vam mogu samo dočarati kako su se počele normalno ponašati, ponizno jer su znale šta su napravile niti su se ispričale. Dok se sve to odvijalo i kako je vrijeme išlo sestra uzme sve bebe i nakon nekog vremena ih vrati ali bez moje i na moje pitanje, a gdje je moja beba, sestra kaže na pedijatriji na uzv ne smijem vam reci što je bilo to će vam doktorica reci. Počela sam drhtati i plakati od straha na tu izjavu jer sam se bojala da se nešto dogodilo niti jedna sestra mi nije rekla što je bilo već samo: Ne smijemo vam reći. I šta da ja mislim u tom trenutku? Vratili su mi bebu i došla je zajedno s njom pedijatrica kojoj sam rekla jeste li vi normalni, vratite sve bebe i sestru s njima da mi kaže da je moja na pedijatriji na uzv i da mi ne smije ništa reći, jel vi možda znate da mi je prva beba umrla jer mi se prešutila dijagnoza? Na što mi je rekla aha žao mi je, ali beba vam ima šum i rupicu na srcu. Taj dan smo puštene konačno doma, imala sam osjećaj da sam bila u instituciji za mučenje psihičko, postpartum je bio jako težak, mama mi je bila sve u tome budila sa samom i bebom, pomagala, ma sve je radila. Toliko sam se plakala osjećala sam se bezvrijednom nakon svega, mislila sam da me beba ne želi jer svaki put kad bi je primila je plakala. Jako sam zaboravna bila, imala sam situacije gdje iz čista mira sam anksiozna, lupanje srca, strah, treskavice imala sam iznenadne mučnine ne znajući od čega, cijelo tijelo me bolilo kosti, mišići sve…”
Treća priča
Tu ubrajam i priču žene koja je nažalost rodila mrtvo dijete. Bilo je sve ok do par dana pred porod, no u bolnici se bebač nezgodno okrenuo i naknadno su tek saznali da se ugušio pupkovinom, a ona je morala na inducirani porod da porodi mrtvo dijete. Ne mogu uopće zamisliti taj horor. Bilo im je jako teško oporaviti se od tog gubitka. Nakon par godina ostali su opet trudni i srećom ovog puta se malac rodio zdrav. No dok je mama još dojila dijagnosticiran joj je rak prvo u jednoj, a onda i u drugoj dojci te je bila podvrgnuta operacijama i kemoterapiji sve dok joj je dijete bilo još jako malo. Još uvijek su zajedno i ova mama je čak i podijelila svoju priču za jedan portal iz želje da i drugi parovi koji tako nešto prođu znaju da nisu sami. Kaže da ne bi sve to preživjela bez podrške supruga i obitelji. Vjerujem joj. I najgore situacije koliko god boljele su lakše ako znaš da je netko uz tebe.
Cijela Mirelina priča:
Većini ljudi znana priča Mirele Čavajde i borbe sa zdravstvenim sustavom:
Njima dodajem još i jednu priču koju sam čula direktno – jedna žena je rodila dijete i tek nakon poroda utvrđeno je da dijete ima srčanu manu koja nije izlječiva. Pokušali su operirati, ali dijete se nije uspjelo izboriti i nakon samo 12 dana je umrlo. Ova žena je već prošla pakao jer je i u trudnoći ostala sama nakon što ju je partner po saznanju da je trudna ostavio, a onda je izgubila dijete.
Nakon ovih nekoliko priča mogu samo teška srca suosjećati. Vjerojatno ste i vi čule neku, iz prve ili iz druge ruke. Nažalost, život nam ne donosi samo lijepe ishode već i one tragične. No, u njima ne bi trebalo biti srama, to po meni nije nešto što bi trebalo skrivati. Teško je govoriti kad si i sam bez teksta, ali bar oni koji pronađu snagu da govore o tome trebamo ih čuti i dati im prostora. Zato sam poželjela i to uvrstiti u tekstove koji prate knjigu 100 lica majčinstva.
Nitko ne želi ovakve scenarije, a oni se ipak događaju. Stavimo ih malo u kontekst. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije godišnje 1 od 4 trudnoće završi pobačajem. Osim toga godišnje u svijetu ima 2.6 milijuna mrtvorođene djece (polovica kojih su umrla tijekom poroda). U izvješću „Porodi u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj u 2023. godini“ (najnoviji podaci koje sam uspjela pronaći) Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo: U 2023. g. u rodilištima Hrvatske je ukupno zabilježeno 32.314 poroda s ukupno 32.830 rođenih. Od 32.830 ukupno rođenih je bilo 32.674 živorođenih i 156 mrtvorođenih, a od živorođenih je u prvih sedam dana života umrlo 62 novorođenčadi. To je 0,66 % majki koje nisu doma donijele svoje dijete. Brojevi nisu toliko veliki kao za pobačaj, ali ako se nađeš među prvima ili drugima, što ti vrijedi ta statistika.
U svakom slučaju ono što nam je svima potrebno je da pričamo i o takvim ishodima, da dozvolimo žalovanje i sebi i drugima te da se ženama i obiteljima osigura dostojanstvo i podrška u svemu što moraju prolaziti u zdravstvenom sustavu i van njega. I Dr. Nono Simelela, Assitant director-general za obitelji, žene, djecu i adolescente u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji piše o tome u svom obraćanju naslovljenom „Trudnoća bi trebala biti pozitivno iskustvo za majke i bebe – kad to nije moguće, žene zaslužuju našu empatiju, poštovanje i podršku.“
Nadam se da ćemo kao društvo u tom području napredovati.
Comments