Približava nam se praznik rada i bez ulaženja u povijesne konotacije tog dana, evo nam prilike da se zapitamo kako se odnosimo prema radu.
Je li rad za nas nešto što se mora? Nešto teško, mukotrpno, dosadno, iscrpljujuće? Nužno zlo kako bismo mogli preživjeti? Nešto što nam se primarno ne da i netko nas na to mora tjerati (ili mi sami)?
Ili možda je rad za nas nešto u čemu uživamo? Način da upotrijebimo svoje znanje i vještine i s time napravimo neko djelo, akciju, pomognemo? Nešto što nam je zabavno? S čime nam vrijeme brže prolazi? S čime se osjećamo korisno?
Vjerujem da nije teško povući paralelu između prvih asocijacija neke osobe kad se spomene rad i misli koje slijede.
Ako mi je rad generalno nešto mrsko, što i koliko dobrog može izaći iz toga? Je li uistinu iznenađujuće da kad nešto odrađujem umjesto da radim da to ne ispadne baš najbolje?
Ulovim se nečeg (nakon što su me dugo nagovarali, tražili ili čak prijetili mi), a prva misao mi je „samo da to napravim što prije pa da mogu dalje“, i što se onda događa? Najčešće napravimo nešto brzopleto, ofrlje i ne prevelike kvalitete.
Ponekad je i to prihvatljivo, nije sve jednako bitno i ne moramo u sve uložiti veliku energiju. No, ako se tako odnosimo prema svemu što radimo, ili većini stvari, kakve rezultate objektivno možemo očekivati? Ako je to što radimo samo za nas, možda i neće biti nekih značajnih posljedica, osim vlastitog nezadovoljstva (koje nije zanemarivo).
No, ako su uključeni drugi ljudi, moguće da ne ispunimo njihova očekivanja i realne potrebe, ne uspijemo pomoći, ili čak negativno utječemo na nečiji život (npr. ako smo liječnici). Jer trud i stav koji stoji iza neke akcije i djela, se u velikom broju situacija vidi. Ako gledaš.
Ručak skuhan s puno ljubavi i pažnje nije isto kao i ručak složen u 5 minuta. Popravak auta kao da je naš vlastiti neće imati isti efekt kao kad odrađujemo to za tamo nekog klijenta koji je još k tome bio neljubazan. Prezentacija u koju smo uložili skoncentrirano i predano vrijeme ima drukčiji potencijal da angažira slušatelje, od kopirane prezentacije u kojoj smo promijenili samo nekoliko riječi.
Što ako radu pristupimo sa željom da to dobro napravimo i promatramo ga kao priliku? Priliku da nešto naučimo, priliku za rast. Najčešće je to lakše ako je u pitanju neka aktivnost koja nas veseli. Ako volimo vrtlarenje ne moraju nas previše nagovarati da obratimo pažnju na svaku biljku u vrtu. Ako nam je gušt pisati, neki tekst ili esej mogao bi gotovo sam „iscuriti“ na papir uz inspiraciju.
Što je sa svim onim drugim aktivnostima koje nam nisu toliko same po sebi ugodne? Možemo li i u njima naći neku satisfakciju? Vjerujem da možemo, ako to želimo. Tako se i kućanski poslovi mogu pretvoriti u npr. vježbanje za koje inače nemamo vremena (jeste li vidjeli ljude koji uz usisavanje rade čučnjeve i iskorake?) Posao od kojeg zaziremo može biti prilika da se zbližimo s kolegom, a odlazak u nabavku možemo promatrati kao priliku da za svoje najmilije odaberemo najbolje namirnice i na taj način se brinemo za njihovo zdravlje.
Naš rad je svakodnevni dio naših života. Imamo mogućnost birati stav prema njemu. Koji je vaš?
Zanima vas pozitivna psihologija? Pogledajte resurse na stranici.
Ostale članke možete pročitati na stranici Članci.