Živimo u doba ogromne količlne… svega. Informacija, podražaja. (Gotovo) sve nam je dostupno u par klikova, od toga kad dolazi idući autobus, preko toga koliko košta odmor iz snova na tropskom otoku, do toga tko je jučer kihnuo na drugom kraju svijeta.
Navikli smo moći doći do svih osoba sa liste Facebook prijatelja ili iz adresara vrlo brzo. Svi i sve nam je dostupno. Uključujući i nas same. Sasvim je normalno da Internet koristimo i za posao, i za privatne kontakte i za ubijanje vremena. Toliko nam je to postalo uobičajeno da čak i kad odemo negdje gdje nedao Bog nema signala, jedva čekamo da dođemo nazad u područje gdje ima prijema.
Ili kad putujemo u inozemstvo, a nemamo data roaming, tražimo prvi kafić gdje imaju besplatan wifi. I što onda? Zaboravljamo na ljude s kojima smo tamo došli i upadamo u asocijalni mod gdje više pažnje obraćamo na virtualni nego na stvarni svijet.
Što nije u redu s tom slikom? Istina je da se svijet mijenja i da su nam tehnološke i ine promjene donijele puno toga dobroga. No, kao i za sve postoji i druga strana medalje. Virtualni svijet nam u nekoj mjeri postaje važniji od onog što je pred nama i u vrtlogu instant rješenja gubimo doticaj sa stvarnošću kao i samima sobom. Postajemo društvo bez strpljenja i bez tolerancije na tišinu i onoga što smatramo najgorim od svega – dosadu.
Zamislite situaciju, dogovorili ste se naći s prijateljem na kavi u gradu, niste se dugo vidjeli i bit će lijepo podružiti se. Dolazite na dogovoreno mjesto i svi stavljaju mobitele na stol. Jer moramo ostati uključeni, tko zna što će važno stići u tom razdoblju, koje poruke, koliki notificationi.
Razgovor teče, ali malo malo nešto zvoni, stiže, gledate na mobitel dok prijatelj nastavlja priču, smijete se, ali ustvari ne čujete više što govori. Onda vi pričate nešto, njemu zvoni mobitel, javlja se usred razgovora, dok on priča vi hvatate svoj mobitel da „vidite što ima“. I u tom ritmu prolazi vaših sat, sat i pol susreta. Bolje nego da se niste uopće vidjeli, ali ako ste nakon toga rastreseni, nije začuđujuće.
Što bi se ustvari dogodilo da ste za to vrijeme ostavili mobitele – u torbi? Koliko često poziv ili poruka koju dobijete je stvarno toliko hitna i bitna da bi se nešto grozno dogodilo da ste je propustili? Vrlo vrlo vrlo rijetko. Što bi se desilo da ste to vrijeme bili u potpunosti prisutni s vašim prijateljem i doživjeli njega i njegovu priču? Možda biste primijetili i više od riječi, a gotovo sigurno biste bili na kraju tog susreta mirniji.
Što kad ostanete sami? Vozite se tramvajem/autobusom? Čekate u redu u dućanu? Mašite li se odmah mobitela da vam skrati vrijeme? Što ako u tom trenutku jednostavno budete? Ne radite ništa, samo promatrate svijet oko sebe? Što ako vam čak bude i dosadno? Hoće li vas to ubiti? Dosada je vrlo potcijenjena, a iz nje može izaći pregršt dobrih stvari.
Obično se upravo iz dosade rađaju nove ideje. Jer ste jednostavno stali, bili, disali, gledali, i iz ničeg izroni nešto novo. A kad smo stalno užurbani, jurimo i trčimo, i mahnito „ostajemo online“, nema više takvog vremena. Ne stignemo primijetiti da je baš lijep sunčan dan, ne stignemo diviti se odjevnoj kombinaciji osobe u prolazu, niti osjetiti povjetarac na licu. Čarolija sadašnjeg trenutka i tko zna što još sve nam izmiče. Ako to dopustimo.
Zanima vas pozitivna psihologija? Pogledajte resurse na stranici.
Ostale članke možete pročitati na stranici Članci.