Postali smo kultura nedodirljivih. Strašno je popularno biti cool.
Flegma. Opušten.
Ništa me previše ne dira, ni na ovu ni na onu stranu. Jako sam si važan kad me netko uvrijedi da na to ne reagiram i iste sekunde zaboravim. Kad me cura odbije, da samo idem dalje kao da se ništa nije dogodilo. Kad mi netko kaže da me voli, da mi to ne znači previše. A kad netko želi moje društvo, da mi je svejedno hoću li otići ili ne.
No je li sve baš sasvim tako? Uvijek se pomalo iznenadim kad čujem za ljude koji se čine u raznim situacijama tako jako mirni i nedodirljivi što se u njima događa ispod površine. Naravno, rijetko tko će to stvarno priznati, osim možda u jako prisnom razgovoru s prijateljem ili na seansi s terapeutom. Ili možda kad se napije.
U društvu ste i bude neka šala na nečiji račun koju većina društva niti ne primijeti, a mjesecima poslije ti se taj koji je bio na piku požali kako mu to nije bilo ugodno. Netko koga poznaš ti prizna da već mjesecima misli na onu jednu malu s tuluma i da je konačno skupio hrabrosti da je pozove van, a ona mu je rekla da je zauzeta i već idući dan zove drugu ženu van. No mjesecima nakon poslije čaše vina, i dalje je se sjeća i sjetno uzdahne kad se u društvu potegne pitanje fatalnih žena.
Zašto nam je tako teško priznati da nismo nedodirljivi? Da nam je, o nedajBože, stalo? Da mi je bitno hoće li se draga osoba koju nisam već dugo vidjela odazvati mom pozivu da se nađemo? Da mi nije svejedno hoće li me netko dok sam bolesna pitati kako sam? Da mi neće biti lako čuti da se moja bivša već udala i ima djecu s drugim? Da mi je važno da li će mi nakon dugog radnog dana partner reći neku lijepu riječ kad dođem doma? Da mi je uistinu stalo hoće li moj projekt na poslu uspjeti i hoće li mi kolege i šef čestitati?
Odgovor je najčešće vrlo jednostavan – štitimo se. Jer ako priznamo da nam je stalo, postajemo ranjivi. Puno je lakše staviti masku hladnoće i praviti se da smo jako cool. Pa što ako me šefica već mjesecima podbada zlobnim komentarima. Ja sam jači od toga. Pa što ako muškarca kojeg volim gledam kako je s drugom, preboljet ću ja to prije ili kasnije. Pa što ako je moj san vlastitog biznisa propao? Žalovanje je za slabiće. Treba dignuti glavu gore i gledati naprijed.
No možda najbolnija iskustva kad ne pokazujemo da nam je stalo su ona ljubavna. Volimo nekog, ali ne želimo to izgovoriti niti pokazati. Može biti da nam se netko već dugo iskreno sviđa i promatramo ga iz prikrajka, ali nemamo hrabrosti posegnuti za njim/njom. Naravno, uvijek postoji šansa da nam osoba ne uzvrati, ali ako niti ne probamo, nikada nećemo znati. I u tome nam mogu proći godine. A život je tako kratak.
Može biti i u vezi kad smo nekim, i već odavno mi je totalno neodoljiv njezin smijeh, obožavam kad me on pomiluje po licu, utopio bi se u njenim očima, sva ustreptam kad me poljubi u vrat, ali neću se odmah javiti kad me nazove, reći ću da sam zauzet večeras iako ustvari nisam, i proći ću pored njega bez da ga dotaknem da ne pomisli da sam se već totalno zapalila.
Osim ako nismo sociopati, stalo nam je. To je ljudska osobina. Nismo nedodirljivi i nismo led ledeni. Osim ako se takvima sami ne napravimo. Možda jest lakše u nekim situacijama, ali je i usamljeno i bez „štofa“. Nije li šteta tako potratiti život?
Zanima vas pozitivna psihologija? Pogledajte resurse na stranici.
Ostale članke možete pročitati na stranici Članci.