Praktični savjeti za odlazak na Camino de Santiago

Ako ste odlučili otići na Camino, čestitam! Sada ste peregrino/a (hodočasnik/ca). :) Vjerujem da će za vas to biti posebno iskustvo kao što je bilo i za mene. Kako bi vam putovanje bilo što ugodnije, napisala sam niz praktičnih savjeta vezano uz pripremu i što možete tamo očekivati. Pa idemo redom:

Koja ruta?

Camino de Santiago je naziv za bilo koju od 9 glavnih ruta koje sve završavaju u Santiago de Composteli, mjestu na krajnjem sjeverozapadu Španjolske. Većina očito prolazi kroz Španjolsku, ali postoji i portugalska ruta. Rute su različite i po težini, duljini, krajolicima... na vama je da odaberete koju želite prijeći i u kojoj duljini. Kako biste dobili Compostelu – potvrdu da ste završili hodočašće dovoljno je da prijeđete zadnjih 100km do Santiaga.

Najpopularnija i logistički najopremljenija ruta je tzv. Camino Frances – od St. Jean Pied de Porta u francuskim Pirinejima do Santiaga – ukupno duga oko 800 km. Da biste je prešli većina vodiča kaže da vam treba oko 35 dana, hodajući u prosjeku 24 km dnevno uz dva dana odmora. Ja sam je prešla u 39 dana s jednim danom odmora. Sve ovisi o vama i vašim željama, mogućnostima i fizičkoj spremnosti.

Ako imate ograničeno vrijeme na raspolaganju, moj je prijedlog da radije idete sporije pa u više navrata prijeđete cijeli Camino nego da žurite i forsirate se. Kad sam ja kretala, nisam imala ni povratnu kartu tako da sam se mogla prilagoditi vlastitom tempu i odlučiti gdje ću i kada stati svaki dan. Na toj ruti super je to što su mjesta u kojima postoje prenoćišta prilično česta, svakih 5 do najviše 10 km razmaka i stvarno imate izbora.

Ako se odlučite za Camino Frances, najlakše vam je letjeti do Biarritza u Francuskoj pa autobusom ili vlakom do St. Jean Pied de Porta. Ja sam letjela easyjetom iz Venecije za Bordeaux i onda autobusom išla do Bayonnea i trebalo je biti vlakom, ali su štrajkali, pa je na kraju bilo autobusom do St. Jean Pied de Porta. Link za vlakove i buseve u Francuskoj je https://www.oui.sncf/.

 

Napomena: Nadalje pišem upute isključivo za rutu koju sam prešla – Camino Frances. Neki od savjeta će dakako vrijediti i za druge rute, no za detalje drugih ruta, surfajte dalje, ima puno resursa na internetu.

 

Opis rute

Camino Frances prolazi kroz brojna manja mjesta i sela i nekoliko većih gradova – Pamplonu, Logrono, Burgos i Leon. Razmak između mjesta je u prosjeku po 5-6 km. Zna biti da već i za 2km dođete do idućeg sela, a najdulji razmak je bio jedan dan 17 km između dva mjesta. To je stvarno bio izuzetak.

Teren je planinski na samom početku preko Pirineja (visinska razlika oko 1400m) i kasnije kada dođete oko 220km i 150km prije Santiaga (visinska razlika oko 800m i 600m). Ostatak su sve manje visinske razlike oko 200-300m dnevno ili čak i manje kad prolazite kroz Mesetu – visoravan između Burgosa i Leona.

I to je dodatni razlog zašto većina ljudi odabere Camino Frances, jer nije toliko fizički zahtjevan. Sjeverna ruta (Camino Norte) npr. koji ide uz samu sjevernu obalu Španjolske je puno zahtjevniji jer je puno brdovitiji pa svaki dan morate savladavati puno veće ukupne visinske razlike.

 

Staze su velikom većinom po šljunku/zemlji, nešto manje po asfaltu i cestama. Veći dio vremena hodate bez hlada, ali ima uglavnom mjesta gdje se da zakloniti za odmor, bilo neko veće stablo ili u mjestima od zgrada. Jedino kad hodate kroz visoravan Mesetu između Burgosa i Leona zna biti jako dugih komada bez ikakvog hlada kroz polja i na to se treba pripremiti. Na početku u Pirinejima i zadnji dio u Galiciji ima dosta staza koje su kroz šumu i u hladu pa su ugodnije za hodati.

Što se tiče putokaza nemate brige. Jako dobro je sve označeno. Na doslovce svakom i manjem raskršću postoji strelica (uglavnom žuta) ili školjka, službeni simbol Camina ili neki drugi znak. Ima ih različitih – ponekad je to kameni stup, ponekad palica sa znakom, nekad je na podu, nekad na zidu, pločniku... ali stvarno ih ima dovoljno. U cijelih 800 km samo par puta sam malo zastala pogledom tražeći idući znak, i uglavnom ga brzo našla. Usprkos tome ljudi se znaju izgubiti, pogotovo kad se zapričaju pa ne prate znakove, ali ako gledate, ne biste trebali imati problema.

 

Na nekim dijelovima postoje i alternativne rute, koje se razdvajaju pa u nekom trenutku opet spajaju. I one su uglavnom dobro označene. Dobro je imati vodič pa pogledate što vam koja od alternativa nudi i što biste radije. Ja sam više puta otišla sporednom rutom jer je npr. bila kroz šumu, ili nudila nešto drugo u smislu pejzaža ili mjesta. Na sporednim rutama uvijek ima i manje ljudi nego na glavnoj ruti.

Vodič

Za Camino Frances najpopularniji je vodič Johna Brierleya – Camino de Santiago – a practical and mystical manual for the modern-day pilgrim, na engleskom. Ja sam ga naručila s interneta. Postoji i vodič na hrvatskom, čula sam, ali nisam ga koristila.

Iako je predstavljao ekstra težinu, bio mi je koristan. Imaš sve informacije o dijelovima rute, mjestima, visinskoj razlici, udaljenostima, označene su fontane, imaš i popis smještaja s brojevima telefona i možeš sve puno lakše planirati. Postoje i mobilne aplikacije, neke besplatne, a neke koje se plaćaju, ali nisam ih koristila, pa ne mogu osobno preporučiti. Najčešće sam čula da su ljudi koristili aplikaciju Camino Pilgrim (besplatna je), a među Amerikancima je bila popularna The Way of Saint James (plaća se).

 

Hodočasnička putovnica

Da biste dokazali da ste prešli put dok hodate skupljate pečate u tzv. hodočasničku putovnicu. Nju možete kupiti u St. Jean Pied de Portu ili ponijeti iz Hrvatske našu. :) Ako ste u Samoboru ili Zagrebu možete je kupiti sami ili iz ostatka Hrvatske naručiti dostavu (http://putsvjakova.com/credential/).

U putovnici trebate imati jedan pečat dnevno (uglavnom ga je najlakše dobiti u prenoćištu, kad se javite za krevet odmah date i putovnicu da vam je pečatiraju), a zadnjih 100km i dva pečata dnevno.

Osim u prenoćištima pečate možete dobiti u crkvama ili u kafićima/restoranima po putu. Neki su stvarno lijepi pa neki hodočasnici imaju i misiju da ih skupe što je moguće više pa putovnica na kraju postane i svojevrsni suvenir s Puta. Pošto hrvatska putovnica i nema tako puno mjesta za pečate ja sam se zadovoljila s jednim dnevno. :)

Fizička spremnost

Ako inače planinarite ili se bavite nekom drugom fizičkom aktivnosti, bit će vam svakako lakše. Nije nemoguće ni da prehodate Camino ako inače niste vični sportu, ali bit će potrebno da se pripremite – kažu minimalno tri mjeseca prije puta treba početi hodati prvo 3km idealno dnevno, a onda polako povećavati duljinu i učestalost hodanja.

Prije puta svakako trebate dobro ugaziti obuću i idealno nekoliko tjedana prije puta hodati već s punim ruksakom pa da se naviknete na tu težinu. Dobro bi bilo isprobati i hodanje po raznim uvjetima, po kiši i sl. da se i na to pripremite jer i na Caminu će vas svašta dočekati.

Pametna je ideja i prije Puta napraviti sistematski, otići zubaru, bolje da prije riješite eventualne probleme nego da vas zadese po Putu.

Preporuka je da izvadite europsku karticu zdravstvenog osiguranja (http://www.hzzo.hr/lijecenje-u-inozemstvu/vasa-prava-europska-iskaznica-zdravstvenog-osiguranja-ehic-i-europskonacionalno-zakonodavstvo/), besplatno je izdavanje. Meni je dobro došla, posjet liječniku nisam morala posebno platiti.

 

Spavanje

Spavanje na Caminu je moguće u prenoćištima, na španjolskom se zovu albergue. To je skupni smještaj u sobama od najmanje 5 pa do 10, 15, čak i preko 50 ljudi, ovisi od smještaja do smještaja. Uglavnom su to kreveti na kat, sa zajedničkim kupaonicama (wc i tuševi). Alberguei su vrlo raznoliki, od skromnih i zastarjelih do modernih, novo otvorenih. Moje iskustvo je da s čistoćom nema problema.

Za put vam je potrebna vreća za spavanje, po mogućnosti neka lakša, ja sam kupila vreću koja je imala 0,6kg i dobro me poslužila (u Intersportu). Jastuk vam ne treba, svugdje imaju i jastuke na krevetima. Podloška za spavanje vam isto ne treba osim ako ne planirate spavati na otvorenom.

U svakom mjestu postoji bar jedan, a često i više prenoćišta. Najveći su obično tzv. municipali – općinska prenoćišta koja su i najjeftinija, ima ih i za 5 eura. Privatna prenoćišta znaju biti i novija i sa sobama s manje ljudi, ali pravila zapravo ne postoje. Cijene su obično 10 eura, zadnjih 100km sam platila smještaj i 12 eura i 13 eura na nekoliko mjesta, ali i vrijedilo je te razlike u cijeni.

Municipali uglavnom ne dozvoljavaju da rezervirate smještaj unaprijed nego je sustav tko prvi, njegova djevojka. Privatni uglavnom dozvoljavaju rezervaciju telefonom. Ja sam dva puta rezervirala smještaj – za prvu noć u St. Jean Pied de Portu i još jednom kad sam imala težak dan i hodala do kasno i nazvala sam da provjerim imaju li mjesta tamo gdje sam htjela stići da se ne ubijem hodajući, a onda poljubim vrata. Naći smještaj uglavnom nije problem, ima ih i više nego dovoljno i pravi je čar u tome da ne planirate unaprijed nego se prepustite tijeku. Dodatno, ako se baš desi da je gužva svi vlasnici smještaja su umreženi i mogu vam nazvati dalje dok vam ne nađu negdje smještaj. Meni se to dogodilo samo jednom, na samom kraju Camina u Fisterri na obali, kada su tri smještaja u koja sam došla pješke bila puna pa su mi nazvali i ubrzo našli krevet. U svakom slučaju, opušteno je puno bolje, treba naučiti i vjerovati da će sve biti u redu. :)

Kao što sam napisala, spavat ćete u sobama s puno, ponekad jako puno ljudi. Tj. neće biti baš tiho, od muvanja ljudi po sobi pa do hrkanja, koje je najveći problem. Još kad ih više njih krene u simfoniju... Ponesite čepiće za uši, bez njih teško da ćete to preživjeti, a jako je bitno da se koliko toliko naspavate da biste idući dan bili spremni za novi fizički napor. Ja sam i nosila maskicu za oči da me ne smeta suvišna svjetlost.

U velikoj većini prenoćišta postoji kućni red i zaključavaju se vrata i gase svjetla u 22 ili najkasnije 22:30, a ujutro se pale u 6. To je dobro jer tjera ljude da poštuju red pa da ne bude nepotrebno bučno. No i uz to, ritam ljudi je različit i ako vam je spavanje u spavaonicama inače velik problem, trebate dobro razmisliti je li ovo za vas.

Posebni doživljaj su tzv. parroquials – župna prenoćišta. Nema ih u svim mjestima po putu tako da kad naiđete na neko, preporučujem da tamo ostanete. Često imaju donativo sistem – tj. ne traže fiksnu cijenu za spavanje, nego daš koliko želiš, zajedno se kuha, a onda i jede. Na tim mjestima puno bolje osjetiš duh Camina nego u privatnim prenoćištima. Bolje se upoznaš s drugim hodočasnicima, kao i domaćinima koji su mahom volonteri, a većinom imaju i neki ritual vezan uz Camino koji zna biti baš dirljiv (npr. pjevanje, dijeljenje zašto ste na Caminu, neki duhovni osvrt itd.).

 

Ruksak

Ruksak bi trebao težiti, kažu, ne više od 10% vaše težine. Dakle ako imate 80kg, ne bi trebali nositi više od 8kg. Ja sam to prekardašila, imam 50ak kg i nosila sam prvo 9kg, a onda sam nakon tjedan dana poslala službom pošte malo manje od 2kg u Santiago da me tamo čeka (i to je moguće, jako su dobro organizirani, https://www.elcaminoconcorreos.com/en/luggage-transfer). Računajte da barem 1 do 1,5kg dodate na tu težinu kad nosite vodu i nešto hrane. Pametno pakiranje je umjetnost i isplati se reducirati stvari. Koljena i leđa će vam biti zahvalna. Na kraju članka se nalazi i predloženi popis stvari.

Što se tiče odabira ruksaka, treba vam nešto kvalitetno. Preporuka je da ne štedite na ruksaku, mora biti stabilan i dovoljno čvrst. Srela sam ljude koji su kupili jeftine ruksake na kojima su naramenice ili kopče brzo pukle i onda su morali tražiti nove i mučiti se s nošenjem dok nisu došli do grada gdje postoje dobre trgovine. Treba vam ruksak sa širokim naramenicama, vanjskim džepovima u koji možete staviti bočice vode, i kopčama na razini prsa i bokova da vam se bolje rasporedi težina. Većina je imala ruksake kapaciteta oko 50l uključujući i mene (ne morate ga cijelog napuniti), a vidjela sam i one s ruksacima od 35l, svaka im čast.

Ruksak bi trebao imati pokrov za kišu u sebi, ili ako ga nema, možete ga jeftino nabaviti u Decathlonu. To vam svakako treba.

Na Caminu postoji služba dostave ruksaka tj. možete hodati i tako da kroz dan nosite samo manji ruksak/torbu s osnovnim stvarima, a da vam dostavna služba dopremi ruskak do idućeg odredišta. Cijena za svaku pojedinu dostavu je od 5-7 eura, ovisno o mjestu. Ja je nisam koristila pa ne mogu komentirati koliko su dobri i pouzdani, ali uglavnom koliko sam čula od drugih nema problema, samo jednoj hodočasnici koju sam upoznala se dogodilo da su pomiješali ruksake pa ga je dobila nekoliko sati kasnije dok su skužili gdje se zagubio. Negativna strana toga je da morate uvijek isplanirati unaprijed gdje ćete spavati. Morate onda rezervirati smještaj u nekom privatnom prenoćištu i pitati ih je li ok da naručite dostavu tamo. To znači i da ako slučajno budete preumorni ili vam se po putu više svidi neko drugo mjesto za spavanje nemate izbora nego da nastavite do tamo gdje ste naumili. Dobra stvar je da vam je hodanje puno lakše. Možete birati. :)

Osim velikog ruksaka, isplati se da imate i jedan mali, platneni ruksak koji se kompletno može zgužvati u mini omot. Njega koristite kada jednom stignete na odredište, a želite se otići prošetati po mjestu da možete staviti bočicu vode, vodič, ili bilo što drugo što vam treba. To je i ruksačić koji koristite preko dana ako veliki ruksak šaljete dostavnom službom. Ja preporučam mali platneni ruksak iz Decathlona, košta čini mi se 35kn, a može ga se presložiti da vam doslovno stane u šaku. Znala sam i dosta težine staviti u njega i super me je služio cijelo vrijeme.

Cipele

Većina ljudi hoda u trekkericama ili malo boljim tenisicama. Gojzerice su rijetke jer su preteške i preglomazne i bude jako vruće u njima. Ja sam hodala u La sportiva primer low trekkericama i oduševila sam se s njima, dovoljno su čvrste, a opet udobne, kao i nepromočive. Meni su se pokazale kao pun pogodak jer mi nisu prouzrokovale nikakve probleme, a opet bila sam zaštićena i od hodanja po blatu, kiši i tu i tamo manjim potocima i lokvama koje je trebalo prijeći. Dobar izbor za kupovinu obuće ako je još nemate su sportski dućani tipa Decathlon, Intersport, Iglu šport.

Osim cipela za hodanje trebat će vam i nešto u što ćete se presvući kad stignete u prenoćište, većina uzme neke sportske sandale na čičak koje su stabilne, a opet prozračne. Ja sam nosila i japanke pa sam ih koristila kad nisam puno hodala okolo po mjestu, a i tuširala sam se u njima da smanjim šansu da pokupim gljivice.

Čarape

Isplati se investirati u dobre čarape. Ja sam svoje nabavila preko interneta iz Velike Britanije, tvrtka 1000 mile, imaju čarape sa blister-free guarantee (garancijom protiv žuljeva). Odlične su mi bile. Napravili su mi se manji žuljevi tijekom hodanja (koje i inače znam dobiti), ali nisam imala ni približno toliko problema kao što drugi hodočasnici znaju imati. Najbolje su dvoslojne čarape – unutarnji tanji sloj i vanjski deblji koje smanjuju trenje. Ako ne naručite s interneta, svejedno preporučujem da potražite dobre i skuplje sportske čarape, ako je ikako moguće dvoslojne, stvarno se isplate. Jednom kad imate žuljava stopala, sve vam je puno teže. Neki su sami napravili dva sloja tako da bi navlačili dva para čarapa, jedne tanke i druge deblje, i to je opcija, iako naravno manje praktična i sretna.

Ovo su čarape koje su meni ispale najbolje, i najizdržljivije u ponudi tvrtke 1000mile: https://1000mile.co.uk/walking/1000-mile-all-terrain-sock-1950. Kod nas ih nema za kupiti (barem koliko znam), naručila sam ih preko interneta i dobila poštom. Isplati se investicija.

Odjeća

Sve treba minimizirati, ja sam nosila 3 majice, 3 para gaća, 2 sportska grudnjaka i 2 para hlača. Sve od laganih, brzosušećih sportskih materijala (sve sam kupila ili imala od prije iz Decathlona i Intersporta). Nosila sam i par majici bez rukava koje su mi glumile potkošulju i svaki dan bi tako započinjala dan jer su jutra hladnija, pa bi kasnije skinula taj sloj i ostala samo u majici. Majice su mi sve bile s rukavićima – da izbjegnem da mi ramena izgore na suncu, a i udobnije je za nošenje ruksaka.

Donje rublje – gaćice i grudnjake sam kupila u Decathlonu isto od sportskog brzosušećeg materijala. Grudnjake sam kupila bez podstave da se brže suše.

Hlače sam imala s patentom na nogavicama, da mogu biti i kratke i duge, i to mi je bio super sistem. Ujutro odjeneš duge, a preko dana kada zatopli, skineš se u kraće.

Osim toga imala sam i jednu tanku majicu dugih rukava, flis i nepromočivu/vjetronepropusnu jaknu. Sve mi je dobro došlo. U planinama i ujutro je hladnije, kao i kada je loše vrijeme. Ovisno o tome u koje doba godine idete, treba se i dodatno prilagoditi uvjetima. Ja sam išla u u 6. i 7. mjesecu.

Uzela sam i jedan baf (maramu za glavu) i traku koje sam isto koristila kad je bilo hladnije/mokro.

Imala sam i jednu tanku i laganu ljetnu haljinicu sa sobom i u nju bi se presvukla nakon hodanja. Za ulazak u crkvu, obukla bih tanku majicu dugih rukava preko nje i to je bilo to.

Neki vodiči preporučuju za žene da uzmu pareo pa im to može glumiti haljinu ili maramu da se prekriju u crkvi ili ako im je hladno. Meni nije bio od koristi i poslala sam ga naprijed u Santiago sa suvišnom prtljagom.

Odjeću perete svaki dan na ruke, ili dosta često imate i u albergue uslugu da vam operu odjeću ili perilice koje sami možete koristiti. Usluga pranja košta od 3 do 7 eura, ovisno o mjestu. Sušenje isto toliko. Ako sami nemate toliko odjeće za pranje, uvijek možete nekom od hodočasnika predložiti da podijelite pranje i trošak. 

Oprema za kišu

Ja sam se prije kretanja dosta bojala hodanja po kiši jer nisam baš s time imala iskustva, uglavnom sam na planinarenju izbjegavala loše vrijeme. Pripremila sam se tako da sam kupila nepromočive trekkerice (goretex), kupila jaknu s vodonepropusnim premazom (5000pm, općenito što više pm to će dulje izdržati na kiši, ima i jakni 2000pm i 10000pm), uzela šiltericu (tako da mi štiti lice od kiše), kupila kabanicu (ima u Decathlonu dobar izbor i nisu skupe, ja sam kupila veliku da mi pokrije ruksak, ima i nekih skupljih za kupiti u drugim dućanima koje su i krojene tako da imaju i grbu za ruksak, ja sam odabrala ovu jednostavniju verziju) i gamaše.

Prije puta sam tražila i nepromočive planinarske hlače, ali nisam našla ženske, a da su bile po nekoj normalnoj cijeni. Na kraju sam kupila nepromočive hlače koje se nose iznad drugih hlača (jeftine iz Decathlona). No, na putu sam shvatila da su mi suvišne i poštom ih poslala u Santiago zajedno s drugim suviškom. Naime, kompenzirala sam s gamašama – kupila sam univerzalne u intersportu i iako su one prvenstveno za snijeg, meni su bile super zaštita od kiše, a i blata dok je kiša padala. Vidjeli ste ih vjerojatno na nekim slikama. :) Većina ljudi nije imala gamaše na sebi, pa sam možda bila malo čudna, ali meni su poslužile. Kako mi je kabanica sezala do koljena, ovako su mi nogavice i ulaz u cipelu ostale zaštićene. Sve skupa dobro sam prošla na kiši, a kad je baš lijevalo iz kabla, imala sam sreću da sam bila blizu civilizacije pa bih se sklonila na suho i pričekala da prođe najgori pljusak. Još jedan razlog zašto je dobro ne planirati na Caminu, možete se i prilagoditi vremenu i stati ako je vani nered. Jedan dan sam npr. provela 5 sati u kafiću čekajući da prođe smak svijeta vani, a svako malo je netko ulazio mokar do kože. Nije da se ne može hodati i po takvim uvjetima, ali čemu.

Jedan savjet za kabanicu, ako vam je jako široka kad je stavite, moguće da će vam previše lamatati dok hodate pa je dobro imati i neko uže da je vežete oko pojasa. To uže vam može biti i za sušenje veša onda, takvo sam i ja ponijela. :)

Kišobran vam stvarno nema smisla ponijeti, ostavite ga doma.

Ostala oprema

Svakako vam treba neko pokrivalo za glavu. Ja sam imala šešir širokog oboda (idealan za vrućinu), i to s vezicom da vam može čvrsto stajati na glavi), ali i šiltericu jer mi je nekad ona više pasala, a i dobro mi je došla kad kiša pada da mi ne pada kiša po licu (šešir je preširok pa vam skida kabanicu s glave).

Jedna zgodna stvar za ponijeti su ziherice. Služe vam umjesto štipaljki kad sušite veš (a puno su lakše), a i mogu vam služiti za popravak odjeće, ako vam se neki patent pokvari ili nešto pukne. To sam pročitala u jednom vodiču za pakiranje i stvarno su bile pametna odluka.

Treba vam nešto u čemu ćete držati dokumente i novac. Neki su nosili oko vrata onu mini torbicu, ja sam nosila tzv. money pouch oko struka, ali i malo veću torbicu oko pasa. Ako niste navikli, može vam malo smetati dok hodate, ali meni je to bilo super. U torbici sam držala novce za dan, mobitel i fotić, a cijelo vrijeme su mi ruke bile slobodne. Neki su sve držali u ruksaku, jedino što je onda problem što svako malo morate stati i skinuti ruksak da bi došli do stvari. Ovisi što vam je praktičnije.

 

Prva pomoć i lijekovi

Najlakše je kupiti gotovi tzv. kit za prvu pomoć. Ima ih povoljnih za kupiti u Decathlonu. Ovisno o veličini u njima ima više ili manje opreme – od gazi, kompresa, flastera, škarica, pinceta itd. Osim toga ja sam uzela antiseptik za dezinfekciju rana, magnezij u granulama (protiv grčeva) i rehidromix (u slučaju dehidracije), tablete za bolove, aktivni ugljen i linex (u slučaju probavnih problema).

Ako uzimate inače bilo kakve lijekove, naravno ponesite ih sa sobom. Redovne stvari koje se mogu izdati bez recepta možete i nadokupiti u Španjolskoj, svakih najdulje tjedan dana stižete i u neki veći grad koji ima ljekarnu. Ponekad i u selima imaju malu ljekarnu s najnužnijim stvarima.

Ako inače imate problema sa zglobovima ili mišićima uzmite steznik i one trake za lijepljenje za istegnute mišiće, mogli bi vam dobro doći.

 

Štapovi za planinarenje

Što se mene tiče, nikud bez njih. Ja sam uzela svoje od doma koje koristim već godinama. Ako ih niste navikli koristiti, na početku vam može biti čudno, ali zapravo su izuzetno korisni. Dok hodate, lakše rasporedite težinu s njima, čuvaju vam koljena, pomažu pri usponu, a posebno pri strmom spuštanju i s njima vam cijelo tijelo radi. Bilo je ljudi na Caminu koji ih nisu koristili i kunu se da im ne trebaju, ali ja bi ih svakome preporučila. Neki su i po putu našli ili uzeli neki štap pa hodali s njim. Po meni bolje je da imate dva prava sportska štapa i na njih se ravnomjerno oslanjate. Koliko puta te i spase kad je sklisko, meni su stvarno dragocjeni.

Ako ih već nemate, ima ih za kupiti u sportskim dućanima, isplati se investirati u skuplje, ali lakše modele, i trebaju biti podesive duljine da ih možete skratiti na usponu ili produljiti na spuštanju.

 

Dnevna rutina

Nakon što ste se probudili, nadajmo se koliko toliko naspavani  (zahvaljujući blaženim čepićima za uši :)), spremate ruksak i sebe, mažete stopala kremom (Nivea ili vazelin ili nešto drugo masno) i krećete hodati. Za neke ljude je to iznimno rano jer se bude već u 4 i kreću hodati. Većina ipak kreće između 6 i 7. Zašto tako rano? Pa da izbjegnu vrućinu, a i neki se boje da neće naći smještaj u idućem mjestu pa se žure. Ja nisam jutarnji tip, pa sam prvi dio Camina ustajala uglavnom oko 6 i 30 i kretala oko 7. Jedan dan su me probudili kad su se svi uzmuvali u sobi i misleći da je kasnije, ustala sam se samo da bih shvatila da je 4:45. Kako više nije imalo smisla vraćati se nazad u krevet, spremila sam se i krenula hodati s grupom u 5:15. No, dobrih sat vremena smo hodali po mraku. Moraš se držati grupe, netko je naprijed imao lampicu koja je osvjetljavala pa smo se tako snalazili. Meni se to nije dopalo, em je mrak pa ništa ne vidiš oko sebe i ne uživaš u pogledu, em moraš više paziti gdje hodaš jer je mrak itd. Više nijedan dan nisam tako rano krenula. A pred kraj Camina sam bila i sve umornija pa sam i kretala sve kasnije oko 7 i 30 ili čak 8. Svatko treba sam odlučiti što mu je bitnije i bolje. To je značilo da sam neke dane hodala i po vrućini, ali nju bolje podnosim nego jutarnji umor i mrak.

Općenito je u 6. i 7. mjesecu za sunčanih dana kada sam hodala temperatura bila ok do nekih 11h, kada je postajalo sve više vruće. Ovisno o danu hodala sam od najmanje 6 sati sa stajanjima, do većinom 8-9 sati sa stajanjima, što bi značilo da sam na odredište znala stići od najranije 13, pa do 16-17h, čak i kasnije kada sam pred kraj radila i dulje etape.

Na svakom odmorištu preporučuje se da digneš noge da ih malo odmoriš, neki su odmah i skidali cipele i čarape i luftali se. Srećom pa su terase prostrane uglavnom. :) Prije nastavka, preporučuje se i da opet namažeš stopala kremom, što češće to bolje, tako lakše podnose napor.

Kad stigneš na odredište, nađeš albergue koji je prvi ili koji ti se sviđa (sve je označeno), ostaviš stvari na krevetu, otuširaš se, opereš i izvjesiš odjeću i onda se ili odmoriš – blažena španjolska siesta, ili ako ne, tražiš neku hranu ili razgledavaš grad. Tuširanje ujutro se ne preporuča što zbog vremena, što zato jer kažu da je bolje za noge. :) U puno prenoćišta nude i večeru (ili ako ne u njemu, a onda u obližnjem restoranu) i tzv. menu peregrino – predjelo, glavno jelo, desert i vino za cijenu od 10 eura. Na večerama imaš priliku podružiti se s drugim peregrinima i čuti sve i svašta. To su mahom najbolji i najveseliji dijelovi dana.

Spavanje je kao što sam rekla oko 22h obično kada se gase svjetla. Oni koji jako rano kreću naravno idu i ranije spavati.

 

Voda i hrana

Jedna od velikih prednosti ove rute je što prilično često postoje javne fontane za vodu pa ne morate veliku težinu nositi sami. Gotovo u svakom mjestu ima neka fontana gdje možete napuniti bočice, a ponekad i van mjesta (još jedan razlog zašto je zgodno imati vodič).

U svakom mjestu imate i kafiće/restorane gdje možete nešto popiti i pojesti. Najpopularnije gazirano piće Camina je Aquarius (nešto kao izotonični Sprite) koje dobro gasi žeđ, ja sam svaki dan pila i svježe cijeđeni sok od naranče koji je nevjerojatno pasao (cijena od 2 do 3 eura uglavnom), a ponekad dobro dođe i bezalkoholno pivo.

Hranu isto ne morate previše nositi sa sobom jer su mjesta česta. Nude doručak za 3 eura (uglavnom tost s marmeladom ili croissant i kavu), svaki kafić doslovce ima i nešto za pojesti – npr. tortillu. To nije ono što mi zovemo tortilla, već je to omlet s krumpirom spečen kao pita i možeš dobiti jedan trokut za 2 do 4,5 eura, ovisi gdje i ovisi koliki je. Ja inače nisam fan omleta, ali na Caminu sam tortillu jela svaki dan i nevjerojatno mi je pasala, em što stvarno fino to rade, em što ti tijelo vapi za okrjepom. Osim tortille često u kafićima nude i sendviče za pojesti tamo ili „to go“, madalene (nešto kao muffin) ili nešto slično za prigristi.

Za hodanje sam uglavnom nosila sa sobom sjemenke i orašaste proizvode i suho voće (ima tamo u dućanima za kupiti pa nadopunite kad treba) i banane (važne zbog kalija), još neko voće (imaju super voće) i čokoladu za energiju. Tu i tamo bih u marketu kupila i nešto ozbiljnije i gotovo uvijek mi nije trebalo jer kad stigneš do kafića/restorana ti primamljivije izgleda svježa hrana koju tamo nude. :)

Mnoga prenoćišta imaju i kuhinju na raspolaganju pa ako želite možete i kuhati. Zna biti gužva ako je prenoćište veće, ali i veselo. :) Svako selo uglavnom ima i neku manju trgovinu samo je radno vrijeme svakako, raspitajte se.

 

Novac

Općenito je preporuka da ne nosite previše gotovine sa sobom inicijalno. U svakom iole većem mjestu postoje bankomati pa možete dignuti gotovinu (provjerite s vašom bankom kakve su naknade). Kafići i restorani primaju uglavnom gotovinu rekla bih da je omjer 70%-30% u korist gotovine na spram kartica. Smještaj se uglavnom isto plaća gotovinom, rekla bih da je tu omjer 85% - 15%.

Ako platite smještaj 10 eura, večeru još 10 eura, preko dana za hranu i piće potrošite još dodatnih oko 10 eura... računajte da vam dnevno treba oko 30 eura za život. Bez nekih ekstra troškova i kupovina očito. Možete proći i jeftinije ako spavate gotovo isključivo u municipalima gdje je smještaj oko 5 ili 6 eura i ako kupite neke stvari u dućanima umjesto u kafićima/restoranima, ali razlika neće biti prevelika, a dok hodate baš i ne možete štedjeti na hrani i gladovati. Ja sam npr. doslovce jela tri puta više nego što jedem doma. :)

Nisam imala problema niti čula da je netko drugi imao problema s krađom. Bez obzira na to, doza opreza je potrebna kao i svugdje drugdje. Novac i dokumente sam svugdje nosila sa sobom (i na tuširanje). 

 

Ljudi

Jedna od najboljih stvari na Caminu su ljudi. Upoznala sam toliko zanimljivih, simpatičnih, otkačenih ljudi da ih ne bih mogla sve i nabrojati. A što je još važnije svugdje vlada taj posebni Camino duh, ljudi su srdačni i pristupačni (i hodočasnici i domaćini) i prijateljstva se lako sklapaju.

 

Ako putujete sami ne morate se brinuti da ćete previše samovati. Tj. možete birati, ja sam uglavnom hodala sama jer mi je to bilo vrijeme za promišljanje, a tu i tamo kada bih upoznala nekog zanimljivog bismo i hodali i - pričali. Bez obzira jeste li raspoloženi za pričanje ili niste, svako malo nekoga po Putu srećete u prolazu, i bicikliste i hodače. Mislim da mi je najdulji period gdje sam hodala, a da baš nikog nisam vidjela bio oko 2 sata. To znači i da, ako vam je potrebno, uvijek možete sresti nekog koga možete pitati za pomoć, ako vam se nešto dogodi. Uglavnom su svi kao što sam rekla vrlo srdačni, možete žicati nekog komadić čokolade (kao što sam ja jedan dan) ili ponuditi svoju pomoć (ja sam recimo jednoj ženi koju su ulovili grčevi dala magnezij u granulama). Bilo je i slučajeva da se netko ozlijedio po Putu pa su mu drugi hodočasnici pomogli. U svakom slučaju, niste prepušteni sami sebi dok hodate. A navečer ljudi uglavnom provode vrijeme u društvu, na odmoru ili uz večeru.

Jedna od simpatičnijih stvari na Caminu je to što često ponovno srećete ljude koje ste već upoznali, neke češće neke rjeđe, ali to postanu baš lijepi trenuci kada nakon ponekad i 10 dana neočekivano opet sretnete nekog s kime ste se već skompali pa se razveselite. S pojedincima se naravno i više zbližite i postanete pravi prijatelji. Ja više njih nosim u srcu sa sobom nakon Camina. :)

Većina ljudi na toj ruti putuju sami pa neki formiraju i grupu pa stalno hodaju zajedno. Na svakom je da odluči je li to želi ili ne. Nekima to paše jer se osjećaju sigurnije, a i zabavnije je. Naravno onda ste malo manje skloni tome da upoznajete nove ljude pa to može biti i neki nedostatak. Najveća takva „grupa“ koju sam srela je brojila preko 20 mladih ljudi iz cijelog svijeta. Sigurno vam može promijeniti doživljaj Camina to s kime hodate. :)

 

Jezik i ljudi

Ja sam na Caminu progovorila španjolski pa nisam imala problema sa sporazumijevanjem, ali općenito ako govorite bar nešto engleskog ne bi vam trebao biti problem snaći se. Domaćini u prenoćištima uglavnom bar bazično pričaju engleski, a neki i jako dobro. Neki domaćini su i Amerikanci, i Talijani, a hodočasnici su stvarno od svugdje tako da imate priliku vježbati skoro pa bilo koji jezik :)

Ono gdje bude korisno znati španjolski je kada pričate s lokalcima mimo domaćina u prenoćištima, upoznala sam ih više koji nisu znali engleski pa smo se ovako ipak mogli sporazumjeti i to mi je bio baš blagoslov. Npr. na jednom trgu u malom mjestu usred dana sam stala da natočim vodu i zapodjenula razgovor s četvero starijih ljudi koji su odmarali u hladu. Na kraju su mi ispričali da su u njihovom selu boravile dvije djevojke iz Hrvatske kao izbjeglice iz rata i čula sam cijelu priču oko njih. Bilo mi je drago.

Ako i ne znate pričati španjolski, svakako ćete naučiti reći „Buen Camino“ što je standardni pozdrav cijelom njegovom duljinom. To vam zamijeni i dobro jutro i dobar dan, i doviđenja, sve. :) Uglavnom ako razgovarate s drugim hodočasnikom onda oboje kažete jedan drugome „Buen Camino“, a ako vam to kaže lokalac koji očito ne hoda, onda kažete nazad „Gracias“ (hvala) jer to znači i sretan put. :)

Kao što sam pričala ljudi su strašno srdačni tako da vam se dogodi i da nepoznati ljudi pored kojih slučajno prolazite na cesti kažu Buen Camino. Bilo mi je strašno fascinantno kako svi ti ljudi koji žive u mjestima uzduž Camina i svaki dan vide hrpu ljudi koji prolaze njihovim mjestima imaju volje lijepo vas pozdraviti. A neće vas više nikad vidjeti. I zato je Camino isto poseban.

Inače, iz Hrvatske sam po Putu srela ukupno 7 ljudi, i još nekoliko Slovenaca, i jednu ženu iz Srbije što se tiče naše regije. Najbrojniji hodočasnici po putu su osim Španjolaca, Amerikanci, Talijani i Francuzi. Upoznala sam ljude i iz Australije, Novog Zelanda, Fijija, Meksika, Brazila, Paragvaja, Argentine, Kolumbije, Venezuele, Južnoafričke Republike, Koreje, Japana, Kine, Indije, Irana, i doslovce svake države u Europi. Puno zemalja, jedan svijet. :)

 

Pred kraj par bojazni s Puta:

 

1. Bed bugs ili stjenice

Kad budete istraživali o Caminu sigurno ćete čuti i za problem bed bugs ili po naški stjenica koje se zavuku u krevete i ruksake. Nekad je to bio velik problem, i ako ste kad čuli kakve su posljedice, s razlogom ih se bojite kao i ja. Ja ih srećom nisam nigdje susrela na Putu niti sam upoznala nekog tko je naišao na njih, jedino sam od jednog hodočasnika iz druge ruke čula da je jedan nabasao nažalost na njih i svog su ga izgrizle. Bolno je, neugodno, svrbi, a jednom kad vam zaposjednu ruksak problem je i riješiti ih se. U prenoćištima paze na higijenu, čisti se svaki dan, a i spreja protiv stjenica. U jednom prenoćištu su nas tražili da ruksake stavimo u vreću za smeće i isključivo ga tako držimo. Svugdje vrijedi pravilo da ruksake ne stavljate na krevet itd. Šansa da se vama poklopi da ih nađete postoji, ali je stvarno mala tako da držim fige da prođete sretno kao i ja.

 

2. Žuljevi

To je najčešći i najviše spominjani problem hodočasnika. Moje je iskustvo da ako investirate u dobre cipele i čarape možete proći bez većih problema. Mali žuljevi su praktično neminovni tako da pripremite flastere i Compeed (flasteri s gelom posebno za žuljeve, ja sam kupila u Mulleru).

Svaki dan trebali bi više puta dnevno mazati stopala da smanjite trenje i reducirate mogućnost žuljeva. Ok su kreme koje su guste i masne, npr. Nivea krema ili Vazelin.

Prije puta sam na više mjesta pročitala da neki hodočasnici preporučuju uzimanje joda i šprica kako bi bušili i tretirali već uznapredovale žuljeve. Na putu sam srela ljude koji su to radili, neki se kunu da je to vrlo korisno, neki kažu ne buši ih ni za živu glavu. Osobnog iskustva s tako groznim žuljevima nemam pa vam ne mogu savjetovati. U ljekarnama kod nas nisam uspjela ni naći tražene sastojke tako da sam na put krenula bez, a da se vratim na početak, bolje vam je investirati u dobre cipele i čarape pa nećete ni imati tolikih problema sa žuljevima. I ne pretjerivati s kilometražom. Na Putu sam vidjela svakakve „izrasline“ po stopalima koje izgledaju stvarno grozno, upaljeno, krvavo... bolje da ne opisujem. Mnogi ljudi si prije kretanja zamotavaju stopala sa svime i svačime samo da bi mogli uopće hodati. Ponavljam, bolje spriječiti nego liječiti.

Za dodatnu pomoć možete nabaviti i tzv. caps od silikona – ja sam ih kupila u dućanu s plesnom obućom, mogu se navući na neki od prstiju na nogama, ima ih otvorenih koji su kao tuba koju možete sami odrezati koliko dugo vam treba i zatvorenih. To je naravno pomoć samo za prste, ostatak stopala i dalje je izložen.

 

3. Divlji psi

Kad čitate po internetu o Caminu, naići ćete i na spominjanje divljih pasa lutalica koji su znali napasti hodočasnike. Zvuči stravično. Nekoliko autora uključujući Paula Coelha u knjigama o Caminu spominju i takve napade pa je nastala još veća fama oko tog problema.

Mene je bilo strah jer je sudbina htjela da me dva tjedna pred polazak na Camino u Zagrebu napao pas na nasipu, ali na kraju nisam vidjela nijednog strašnog psa po Putu. Tu i tamo sretneš neke u dvorištima i s gazdama u šetnji, ali očito ništa opasno. Možete krenuti mirni na Camino, bar na ovu rutu.

 

Jednom kad stignete

Čestitam! Velika je to stvar. :) Uzmite si vrijeme da pojmite vaš dolazak i nemojte se čuditi ako se ne osjećate onako kako ste mislili da ćete se osjećati. Meni je trebalo preko 24h da dođem k sebi, što od umora, što od miješanja raznih osjećaja pri dolasku.

Na kraju Puta u Santiagu postoji Ured za hodočasnike gdje dođete s popunjenom putovnicom i zatražite Compostelu (potvrdu) – ona se izdaje za one koji su rekli da su na Put krenuli iz religioznih ili duhovnih razloga, a ako su razlozi sportski ili neki drugi, izdaju vam uvjerenje o prijeđenoj udaljenosti za cijenu od 3 eura. Možete kupiti i tubu u koju spremite Compostelu da vam se ne zgužva.

U istom tom uredu možete se raspitati za susrete za hodočasnike, postoje na engleskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom i francuskom. Susreti su vrlo korisni, ja sam isto bila (možete saznati više o grupi koju sam ja posjetila na https://www.facebook.com/CaminoCompanions/), na susretu se priča o vašim iskustvima i o tome što ste naučili na Caminu i kako to možete primijeniti dalje u životu, sve u svemu lijepo i korisno.

Nakon Santiaga priličan broj hodočasnika produži bilo pješke bilo javnim prijevozom do Fisterre i/ili Muxie – to su mala mjesta na obali. Fisterra je u prijevodu „Kraj svijeta“ i kažu da su tu hodočasnici nekad završavali hodanje, palili cipele i tražili „svoju“ Jakobovu školjkicu na plaži. Ima rt sa svjetionikom s vrlo lijepim i dramatičnim pogledom u nepreglednu pučinu. Samo mjesto je prilično obično i neugledno, ali za odmor je i više nego dovoljno. Kako i dalje vlada Camino duh, isplati se posjetiti Fisterru. Muxia je puno manje i kažu lijepo selo, nisam bila pa vam ne mogu reći svoj dojam. Svakako je nakon svega dobro da se odmorite i fizički, a i psihički da dozvolite da vam se slegnu dojmovi iz ovog nesvakidašnjeg iskustva.
 

Popis stvari

  • Ruksak + pokrov za kišu

  • Torbica za dokumente

  • Štapovi za planinarenje

  • Vodič

  • Hodočasnička putovnica

  • Notes za vođenje dnevnika (opcionalno)

  • Mobitel i/ili fotoaparat (uvijek se da naći utičnica za punjenje iako ima puno ljudi, ponekad je to u hodniku ili nekoj zajedničkoj prostoriji)

  • Vreća za spavanje

  • Nešto u čemu ćete spavati (može biti ista majica u kojoj inače hodate, samo ponesete jednu više)

  • Kratke majice – 2 ili 3 komada

  • Majice bez rukava – ja sam ih nosila, ali nisu nužne

  • Tanka majica dugih rukava

  • Gaćice – 2 ili 3 komada

  • Grudnjaci – 2 komada

  • Hlače – 2 para

  • Flis

  • Vodo i vjetronepropusna jakna

  • Čarape – min 2 ili 3 para

  • Trekkerice u kojima hodate

  • Sportske sandale i/ili japanke

  • Oprema za kišu – kabanica, gamaše

  • Šešir širokog oboda i/ili šilterica

  • Haljinica ili nešto drugo što ćete nositi nakon hodanja

  • Krema za sunčanje – malo pakiranje (DM ili Muller), možete poslije dokupiti

  • After sun krema – malo pakiranje, ako lako izgorite

  • Čepići za uši

  • Dodatni mini ruksak koji se da složiti

  • Ziherice

  • Tanko uže za veš (služi i kao pojas za kabanicu)

  • Dezinficijens za ruke (može se kupiti u DM ili Mulleru)

  • Prva pomoć  + Antiseptik + rehidromix + tablete za bolove + aktivni ugljen i linex

  • Lijekovi koji su vam nužni

  • Magnezij u granulama

  • Flasteri

  • Compeed

  • Toaletna torbica – kupiti u DMu ili Mulleru mala pakiranja – gel za tuširanje/šampon/sapun – može i univerzalni, četkica i pasta za zube, češalj, dezodorans, žilet, napomena: ne nosite šminku i parfeme

  • Brzo sušeći ručnik – možete kupiti u Decathlonu

  • Mali deterdžent za pranje na ruke – kupila sam u Mulleru i bio je odličan

  • Krema za noge – Nivea ili vazelin

  • Bočice za vodu – ja sam uzela obične plastične koje sam kupila na licu mjesta, 2 od 0,5l

  • Papirnate maramice

  • Vlažne maramice

  • Nožić

  • Pribor za jelo od plastike – ima ih laganih, a dovoljno čvrstih za kupiti u Decathlonu

  • Sunčane naočale

  • Kamen (kao simbol onoga što želite ostaviti iza sebe, na mjestu Cruz de Ferro pred kraj Camina možete ga baciti na hrpu, ja sam to učinila, moćno je mjesto) – ne prevelik – to je samo simbolički

  • Hodočasnička školjka – možete je kupiti na početku Camina, ima puno mjesta gdje je možete kupiti, nosi se na ruksaku kao znak raspoznavanja

Stvari koje sam ja uzela sa sobom, a onda poslala poštom jer sam shvatila da mi ne trebaju:

  • Čeona lampica

  • Podloška za sjedenje

  • Pareo

  • Vodootporna sportska vrećica većeg kapaciteta

  • Duct tape – srećom pa mi nije trebao, inače može biti koristan

  • Toaletni papir – ako imate papirnate maramice ne treba vam, a inače gotovo svugdje već postoji toaletni papir

  • Jastuk na napuhavanje – imate ga u prenoćištima već

 

Savjeti za pakiranje

  • u Mulleru ili Ikei možete kupiti vrećice sa tzv. zip-lockom (da se mogu zatvoriti na vrhu), dobro dođu da u njima čuvate dokumente, prvu pomoć i druge stvari za koje vam je bitno da ne promoče

  • ja sam stvari sličnog tipa čuvala u vrećicama pa mi je bilo lakše snalaziti se u ruksaku, npr. čarape zajedno, donje rublje zajedno, majice zajedno itd.

  • neki savjetuju da kad se krenete pakirati sve stvari stavite u veliku crnu vreću za smeće koju ste namjestili u ruksaku, dobro je kao ekstra zaštita od kiše, ali i kao zaštita od stjenica, ja sam se tako spakirala

 

Moje preporuke mjesta

Općenito sam, koliko sam mogla, izbjegavala spavati u većim mjestima i mjestima gdje većina završi etapu za taj dan, puno je ljepše iskustvo biti u manjim zajednicama i bolje se upoznaš s lokalcima i s drugim hodočasnicima.

 

Ovo su mi bila najdraža mjesta (spominjem i gdje se dobro jede i druge zanimljivosti):

  • St. Jean Pied de Port – Beilari - http://www.beilari.info/en – obavezno je da uzmete polupansion, ali isplati se, domaćini su jako dragi, i potrude se da vam prva večer na Caminu bude pamtljiva, svi zajedno večeraju, dijele svoju priču, to je cijeli ritual, jako mi je drago što sam tamo odsjela; može se rezervirati unaprijed putem maila (ne traže vas depozit)

  • Zubiri – El Palo de Avellano – moderan i čist albergue, lijep dnevni boravak, možete platiti karticom

  • Zabaldika – Albergue Parroquial – vode ga časne sestre i volonteri, jako lijepo mjesto, odmah uz crkvu, mirno i toplo, zajednička večera, poslije ritual za hodočasnike u crkvi, vrlo dirljivo iskustvo

  • Villatuerta – Casa Magica – jako lijepo i šarmantno mjesto, s hammockovima za odmaranje, jedno od rijetkih mjesta gdje nemaju krevete na kat, jedna od boljih večera koje sam jela na Putu

  • Villamajor de Monjardin – Hogar – vode ga volonteri iz cijelog svijeta, toplo i ugodno mjesto, renovirana stara kuća, kad stignete, ponesu vam ruksak do kreveta :), imaju zajedničku meditaciju nakon večere

  • Ventosa – San Saturnino – jako lijep albergue sa simpatičnim vrtom

  • Azofra – municipal – začudo općinski hostel koji nema krevete na kat, nego ste samo po dvoje u sobi - divota, u vrtu ima mali bazenčić za toćanje nogu

  • Granon – Albergue parroquial S. Juan Baptista – jedno od najboljih mjesta na kojem sam bila, spavanje je na madracima na podu, ali spavate u zgradi uz crkvu, kuha se zajedno i poslije večere organiziraju lijepi ritual u crkvi, vrlo dirljivo, spavanje je tzv. donativo – donirate koliko mislite da treba

  • Ages – El Pajar – malo selo s nekoliko alberguea, El Pajar preporučujem jer fino kuhaju :)

  • Burgos – La Casa del Cubo – municipal – skoro svi tamo spavaju, ogroman albergue na 6 katova, ima sve što vam treba, a povoljan je i u samom centru

  • Hornillos del Camino – Meeting point - moderan i ugodan albergue, ljubazni su, nude večeru; u selu postoji vegetarijanski restoran na izlazu iz sela, ja sam nažalost prekasno saznala za njega, ali kažu da je hrana odlična!

  • Castrojeriz – ako tamo spavate, iskoristite priliku da se popnete na brdo s tvrđavom, pogled je odličan, a možete se i šetati po tvrđavi

  • Carrion de los Condes – parroquial Santa Maria – obavezno mjesto! Vode ga časne koje se druže s vama i pjevaju :), zajednička večera, jako toplo i lijepo mjesto

  • Ledigos – La Morena – novi moderan albergue, jako fino kuhaju :)

  • Sahagun – službeno pola puta - Santuario de la Virgen Peregrina vam daje certifikat da ste prešli pola puta (ne piše u vodiču), posjet muzeju košta 3 eura i na kraju dobijete certifikat, lijep je :), možete ga odmah i poslati poštom doma da vam se ne gužva u ruksaku

  • Reliegos – isplati se stati u baru u centru mjesta, vlasnik je osebujan lik, a cijeli bar je ocrtan porukama i crtežima hodočasnika

  • Villar de Mazarife – Casa de Jesus – manje sobe nego inače, lijep vrt s bazenom, bar u samom albergueu gdje zalaze lokalci

  • Villares de Orbigo – albergue istog imena, vrlo šarmantan, vlasnica je Dankinja, ljubazna žena

  • Na putu između Santibaneza i San Justo de la Vega je stanica s voćem, pićem i osvježenjima, vodi je osebujni David koji se odrekao modernog načina života :), dobro mjesto za predah

  • Astorga – lijepo mjesto s prekrasnom katedralom i zgradom i muzejem Gaudija, izbjegnite albergue San Javier ako možete, ok je kao smještaj, ali domaćin je mrgud

  • Rabanal del Camino – jako slatko pomalo već planinsko selo, ako možete, spavajte tamo, u selu imaju misu s pjevanjem gregorijanskih korala

  • Foncebadon – na samom ulazu je kafić gdje su jako dragi domaćini, nude i nakit za kupiti :)

  • Camponaraya – pazite, ovdje se ruta dijeli u dva pravca, a nije označeno u vodiču

  • Pieros – El Serbal y la Luna – vegetarijanski albergue, topao, sav u drvu, ima i sobu za meditaciju; u selu ima i fora mjesto za doručak i osvježenje uz samu cestu

  • Vega de Valcarce – municipal – preporučujem ga najviše zato jer je domaćin super, smještaj je prilično bazičan, ali pošten

  • La Faba – El Refugio – bar s finim palačinkama (slanim i slatkim), smoothijima i domaćim hummusom – dobrodošla promjena u ponudi hrane :)

  • Fonfria – veliki moderan albergue sa super dnevnim boravkom, prvi put da sam ležala na kauču nakon dugo vremena :), nude finu večeru

  • Hospital – Paloma y Lena – možda najbolji smještaj na čitavom Caminu, ljubazni domaćini, veliki vrt, prostrane i lijepo uređene sobe, i najbolja večera ikad, domaćini sami kuhaju, najtoplija preporuka (košta 12 eura, može se platiti karticom)

  • Portomarin – Casina de Ponte – novi, moderan, iako pomalo sterilan albergue, nije bio oglašen u vodiču pa je bio prazan, a u Portomarinu su već gužve

  • Airexe – Paso de Formiga – malo selo, ugodan bar/restoran/albergue, puštaju dobru muziku, nema prijema za mobitel, slatki dnevni boravak, može se platiti karticom

  • Boente – na ulazu u selu novi albergue Aleman (nema ga u vodiču), moderan, udoban, terasa/restoran, bazenčić za toćanje nogu

  • Santa Irene – istoimeni albergue, renovirana stara kuća, vrt, simpa mjesto, nude večeru

  • Santiago de Compostela – Seminario Menor – ogromno preuređeno bivše sjemenište, smještaj je bazičan, ali možete uzeti privatnu sobu za 25 eura (dobro dođe nakon cijelog Puta), može se rezervirati unaprijed online, zna biti popunjen

 

Nadam se da su vam informacije bile korisne i zanimljive. :)

Na FB stranici možete pronaći i blog koji sam pisala svaki dan na Caminu, ima puno dojmova, životnih razmišljanja i slika. :)

 

Buen Camino! (Sretan put)

​©2019 Ivana Štulić

info@ivanastulic.com

+385 (0)92 33 46 429

  • Facebook Social Icon

Ivana Štulić

  • Facebook Social Icon

Volim ples

  • YouTube
  • Twitter
  • Instagram