Camino de Santiago je jedno od najpoznatijih kršćanskih hodočašća s vrlo dugom tradicijom. Ubraja se u tri najveća hodočašća, uz ono prema Rimu i Jeruzalemu. Postoje razne rute i razni počeci, od Francuske, Španjolske i Portugala, no najpopularnija ruta je ona koja ide sjeverom Španjolske sve do krajnjeg cilja - Santiago de Compostele na krajnjem zapadu na Iberskom poluotoku. Cilj Camina (put na španjolskom) je doći do katedrale, mjesta gdje se vjeruje da su pokopani ostaci sv. Jakova, po čemu je put i dobio ime (way of St. James na engleskom). Kako bi dobili potvrdu da ste završili hodočašće, tzv. compostelu, potrebno je prijeći minimalno 100 zadnjih kilometara puta.
Ja sam odlučila prehodati tzv. Camino Frances - put od samog juga francuskih Pirineja iz St. Jean Pied de Porta do Santiaga, ukupno nekih 800injak kilometara. Kažu da put nekim uobičajenim tempom traje 33-35 dana pod uvjetom da svaki dan prijeđete u prosjeku 24 km. Svake godine raste broj ljudi koji se odlučuju na taj pothvat, od 2500 ljudi 1984. do preko 300 tisuća ljudi u 2017. godini. Statistike kažu da oko 60% hodočasnika odabire Camino Frances za svoju rutu. Nije ni čudo kad je Camino Frances najpopularnija ruta pa tako i logistički najopremljenija. Cijeli kraj gotovo živi za i od hodočasnika, u svakom mjestu se nalaze smještajni objekti specijalizirani za prihvat hodočasnika, tzv. refugios, izvori vode i sl.
Razni su razlozi zašto se sve veći broj ljudi odlučuje na ovakav pothvat, od religijskih pobuda, želje za upoznavanje sa samim sobom, kao reset nakon neke teške životne situacije, u zavjet za ozdravljenje od bolesti, kao vrijeme za razmišljanje o važnoj odluci, pa do sportskog izazova. Vjerojatno vam je poznat i film "The Way" s Martinom Sheenom u kojem je njegov sin nesretno poginuo za vrijeme hodočašća pa je njegov otac odlučio završiti putovanje umjesto njega.
Za mene je ovo duhovno putovanje. Nisam religiozna u klasičnom smislu riječi tako da me Caminu nije privukla vjera, već ono nešto. Otkad sam prvi put čula za Camino sada pred već mnogo godina zazvučalo mi je kao nešto interesantno što bi vrijedilo isprobati. A onda su krenuli znakovi, jedno vrijeme sam svako malo "slučajno" naletavala na informacije o Caminu, film, predstavljanje knjige, predavanje, u random e-mailovima mi je netko iz čista mira spomenuo Camino, prijatelji prijatelja su se vraćali s pričama s Camina i u meni se razvila želja da ga i sama jednom prijeđem.
Intuicija je potvrdila da je ovo godina u kojoj ću se na to odvažiti. I to sama. Smatram to možda ne ultimativnim, ali sigurno velikim mentalnim, psihičkim, fizičkim i prije svega duhovnim izazovom. Provesti toliko vremena sam sa sobom, shvatiti (ponovno) što je život, što je bitno, a što nije, tko si u svojoj biti i od čega si sazdan. U ovom ubrzanom i žurnom svijetu čini mi se kao dragocjeno i prijeko potrebno iskustvo. Veselim se i boravku u prirodi i redovitoj fizičkoj aktivnosti. Inače volim hodati i planinariti, iako ovo će biti puno ekstremnije od bilo čega što sam do sada pokušala. Zbog toga sam i pred neko vrijeme počela trenirati za put i svesrdno se nadam da će me vlastito tijelo (i psiha) podržati u tom naumu.
Veselim se i upoznavanju drugih hodočasnika i tome da čujem koji su njihovi razlozi. Sjećam se priče s jednog od predavanja o dvoje turskih hodočasnika koje su predavači sreli, majka i sin. Majka je bila novinarka koja je zbog političkih napisa završila u zatvoru i njezin sin je nažalost odrastao veći dio svog života bez nje. Kada je izašla iz zatvora, ona i sin su se dogovorili da će zajedno proći Camino kako bi se opet upoznali. Zamislite samo to. Svaki put kad se sjetim te priče, dirne me.
Tko zna kakvi me sve susreti čekaju na putu, i s kime. Hodočasnici kažu da je put prepun i simbolike, sretnete prave ljude na pravom mjestu u pravo vrijeme, koji vam daju prave informacije. Ponekad morate i vjerovati da će sve ispasti dobro i da ćete npr. uloviti mjesto u prenoćištu iako se ne čini da će vam uspjeti. U neku ruku, Put je metafora za život, samo pojačana. Ako mu se otvorimo, puna spoznaja, lijepih trenutaka kao i ponekad izazovnih.
Kako god bilo, veselim se opet i još bolje otkriti sebe, svoj duh, svoje tijelo, svoje srce i svoj um i dubinski se sprijateljiti sa svima njima. Priznajem i da me je dijelom i strah, ali ne toliko da odustanem. :) Nadam se i podijeliti svoje misli s puta sa svojim čitateljima i širom publikom i inspirirati i druge.
Dolazi mi u misli citat Einstena: "Dva su načina na koja možemo živjeti život, kao da ništa nije čudo i kao da je sve čudo." Nadam se učiniti ovaj Camino jednim od mojih. :)
Poziv za vas:
- planiram se javljati s puta, pa ako vas zanima čuti više, pratite moju Facebook stranicu - kliknite like i follow
- još bitnije, htjela bih ovo hodočašće napraviti ne samo mojim nego i vašim - ako imate neku poruku koju biste htjeli da ponesem za vas, molitvu, želju, namjeru, pismo... nešto što biste htjeli simbolički ostaviti iza sebe (na Caminu postoji mjesto gdje hodočasnici odbacuju kamenje koje su nosili po putu kao simboliku za sve ono što im više ne treba i što ostavljaju kao teret), vrlo rado ću to učiniti za vas. Pišite mi na ivana@ivanastulic.com s vašom pričom/željom/zavjetom. Ako znate nekog drugog kome je to potrebno, također proširite riječ. Veselim se podijeliti ovo dirljivo iskustvo s vama.
Buen Camino! (Sretan put)