Koliko toga prešutimo?

Koliko puta vam se u tjedan dana desi da želite nešto izgovoriti, ali nekako to ne uspijevate? Razmišljate o situaciji danima i zakunete se da idući put kad se to desi da ćete napraviti drugačije? Reći svoje mišljenje, zauzeti stav. A onda.. nekako... ipak... to ne napravite. I poslije vas to mori, zašto nisam, a trebala sam, a mogao sam, a nisam... a zašto pobogu nisam? Bilo bi mi lakše. Ali ipak nisam.

Vrlo često nismo navikli zauzeti se za sebe i iskreno izreći što mislimo ili osjećamo i zato nas drugi mogu pregaziti. Ili dovesti u neugodnu situaciju. Situaciju koja ide na našu štetu. Sve zato što šutimo, umjesto da kažemo.

Npr. imate goste kod kuće, radni je dan, druženje je ugodno, ali oni su navalili pričati i pričati, a vi znate da se morate ustati prije 6 ujutro i kako se približava ponoć sve ste nervozniji. Razmišljate kako bi bilo zgodno da se pokupe doma, ali ne možete smoći snage da nešto i kažete. Pa to ne bi bilo pristojno, zar ne? Suptilni hintovi kao spremanje suđa, tu i tamo koji zijev, spominjanje djece i obaveza ne pale, njima se ne ide doma, veselo je i zabavno i zašto bi žurili. I tako šutite. Tamo negdje oko 1 i pol sjete se da su ipak prekoračili gostoprimstvo i spremaju se (konačno) doma, a vi kipite. Smiješeći se na vratima kažete dođite nam opet, a u sebi mislite prokleti bili, sad ću sutra biti skršena, zašto im nešto nisam rekla na vrijeme?

Na svadbi ste sina obiteljskih prijatelja i svećenik mrtav hladan priča o tome kako mladenci moraju odmah početi rađati male Hrvate jer zašto su inače branitelji pogibali za našu državu. Dvije trećine propovijedi priča o grijehu, kazni, prolivenoj krvi, i malim Hrvatima kojih mora biti više od malih Muslimana. O ljubavi i novom zajedničkom životu ni „lj“. Svi šute. Ne slažete se s time što čujete, ali svi šute, uključujući i vas, jer se autoritetu, pogotovo onom crkvenom ne smije suprostaviti.

 

Pohađate edukaciju već mjesecima koju ste skupo platili, a niste sasvim zadovoljni. Na kraju sata predavač pita publiku ima li kakvih pitanja ili komentara, ali ne kažete ništa. Jer ljudi bi možda rekli da ste sitničavi, prezahtjevni... Zato nakon sata s kolegama tračate predavača i govorite kako se nećete upisati na nastavak.

U društvu ste i netko se neugodno šali na vaš račun. U početku vam je smiješno i sudjelujete, ali nakon nekog vremena vam postaje previše. Sve se manje smijete, i sve više gledate tko se sve u društvu slatko smije, crvenite se, ali ne govorite ništa. Da slučajno ne pomisle da ste uštogljeni i bez smisla za humor, ali smeta vas...

Menadžer na poslu ima nedolične komentare na vaš izgled. Visoko je pozicioniran i strah vas je suprostaviti mu se. Kad ste kod njega u uredu bez kolega, priča vam o tome kako ste zgodni i kako se lijepo oblačite. Znate da je oženjen (i znatno stariji), neugodno se smješkate i pokušavate skrenuti temu. Sretni ste što konačno pričate o poslu. Obavite sastanak i na izlasku vas pojede očima i kaže kako ga zanimate u kakvom outfitu ćete se pojaviti na Božićnoj zabavi. Pobjegnete glavom bez obzira.

 

Primjeri se samo nižu. Svaki put kad istrpimo ovakav neki događaj, idemo protiv sebe. Zbog rizika da nas s druge strane ne odbace ili prozovu da smo ovakvi ili onakvi, gazimo sebe i svoja prava. Smješkamo se, crvenimo, bježimo, sve samo da se ne bi suočili s grozotom – konfliktom i mogućim neprihvaćanjem. No, to ima skupu cijenu. Znate i sami kako se osjećate nakon toga. Sebe ne možete prevariti. Znate da ste trebali reći to, trebali ste odgovoriti, trebali ste se zauzeti za sebe, ali niste. Pa ste ljuti na sebe što niste. Pa si to predbacujete. Pa si obećate da ćete drugi put drugačije.

 

I dođe drugi put, i opet sve bude isto. Taman se spremate nešto reći, oblije vas znoj, srce vam počne brzo lupati i onda... smrzavanje. Lakše je nešto drugo. Najčešće ništa. Da, lakše je, ali je dugoročno pogubno za nas. Ako nas nisu naučili da je ok da kažemo svoje mišljenje pa makar bilo drugačije i da je ok stati u svoju obranu ako nas netko gazi ili prelazi naše granice, naučili smo gutati. I s vremenom ta kugla u našem grlu raste i počne nas gušiti. Nemamo svoj glas i kao da nas ustvari nema, nevidljivi smo... Koliko dugo smo spremni šutjeti na vlastitu štetu? I po kojoj cijeni?​

​©2019 Ivana Štulić

info@ivanastulic.com

+385 (0)92 33 46 429

  • Facebook Social Icon

Ivana Štulić

  • Facebook Social Icon

Volim ples

  • YouTube
  • Twitter
  • Instagram