Ja sam plesačica. Iako me niste vidjeli na nekom plesnom natjecanju (ako je to kriterij), ja jesam plesačica. Kako to znam? Jer je to integralni dio mene. Znam to već od malena, ples mi je uvijek bio nešto posebno. Kad bih čula neku dobru muziku, ništa me nije moglo spriječiti da zaplešem. Često sam i pjevala usput i bilo mi je baš dobro. Voljela sam mrdati svoje tijelo, zanositi se glazbom i opušteno se gibati amo tamo. Čovjek bi očekivao da je logičan idući korak neka plesna škola, no u to doba u Rijeci (gdje sam odrastala) je postojala samo jedna škola na suprotnom dijelu grada, a ja sam već išla na dvije izvanškolske aktivnosti i eto nisam se upisala. Tko zna, da je to bilo drugačije, možda bih danas bila i poznata profesionalna plesačica. No čak i kad nisam to postala, to me ne čini išta manje plesačicom jer je ples bio i ostao dio mene.
Ples je za mene nešto što je toliko prirodno, toliko iskonski, toliko iskreno i nepatvoreno da je za mene postao beskrajan izvor veselja, ugode, istraživanja i iznenađenja. Bez obzira na to koliko sam raznih stilova probala, i dalje tražim još. Ples mi otklanja umor, čini da zaboravim na sve ostalo, i predaje me vlastitom unutarnjem zaraznom ritmu. Nema veze kakav mi je bio dan i kako sam raspoložena, ako čujem neku stvar koja mi je dobra, ne mogu si pomoći, a da ne krenem mrdati se, pa makar malo... glavu, nogu, ruku, rame, što god. Nije bitno ni da li sam sama doma, vani u trgovini, u autu ili na ulici. :) To što je unutra jednostavno mora izaći. Ok, nije mi se još desilo da sam zaplesala usred ozbiljnog poslovnog sastanka, ali nikad ne reci nikad. :)
U kasnijoj dobi sam krenula u plesne škole i kroz godine isprobala sve i svašta. U svakom stilu i vrsti plesa nalazim nešto. Svaki ima neki svoj groove, neku glazbenu priču s kojom je izazov saživjeti se. No, kad dam tome priliku, nikad se nisam razočarala jer svaka priča ima nešto svoje i jedinstveno za ponuditi.
Kad plešem u paru iznova me oduševljava koliko je ples sa svakom osobom drugačiji. Čak i ako s istom osobom plešeš više puta, nikad nije isto. I dalje se divim koliko tu može biti dobre energije među partnerima, kad ples jednostavno teče, a vi se poigravate tijelima. Može biti zabavno i zaigrano, veselo, strastveno, seksi, senzualno, opušteno, blisko, smiješno... Ponekad i nezgrapno i nespretno, kao i u svakom odnosu. :) A kad se poklopite u energiji, prekrasno je u svakom pogledu. I ta raznolikost. Neki su plesovi nježni, neki usklađeni, neki napeti, neki zanosni. Kad muškarac stvarno vodi, a žena stvarno prati tu se događa neka gotovo božanska harmonija para, različite su nam uloge, a opet ne možemo jedan bez drugog i zajedno činimo cjelinu koja je veća od pojedinačnih dijelova. Sa svakim pokretom zajedno stvaramo zapis tog plesa, jedinstven i apsolutno neponovljiv.
Ples je beskrajno igralište za dušu. Koliko god pokreta, pristupa, stilova i školi ima uvijek postoji još nešto novo. Nisu svi pokreti izmišljeni, a izvor kreativnosti u plesu je nepresušan. Sama ta činjenica da iako brojni stilovi postoje već dugi niz godina, a da još uvijek nisu izmišljene sve kombinacije pokreta, navela me na daljnje istraživanje, što kad plesu maknemo i stil? Što kada nije niti ritam unaprijed zadan, niti pokret? Onda se događa čarolija. Jer ples dolazi iznutra, iz tebe. Iz vas. Zvuči čudno, zar ne? Kako to misliš, dolazi iznutra, a gdje su tu uokvireni koraci i praćenje ritma? Što onda ti radiš, kad ne plešeš na „klasičan“ način? I onda moramo promijeniti definiciju onoga što smatramo plesom. Jer ako je to samo ples koji vidimo na „Plesu za zvijezdama“ grdno smo ga ograničili.
Ples je sirovi izraz našeg tijela i naše duše, za što nam nije potreban ni okvir, ni zadani korak, ni partner, na kraju čak niti glazba. To je trenutak u kojem dozvoljavamo sebi da bez razmišljanja i analiziranja (one tako dobro poznate racionalne strane mozga) tečemo kroz prostor, spontano i iskreno, onako kao kad smo bili djeca. Tada nam nije nitko morao reći kako da plešemo, jednostavno bi se kretali kako nam dođe. I to je ono što je u plesu tako dragocjeno. Postoji taj element i kad plešemo „standardni“ ples, ali kad dođemo do slobodnog pokreta onda je taj element sve što postoji. Preuzima glavnu riječ i ples vodi nas, umjesto da mi vodimo ples.
Zato sam počela držati i svoje plesne radionice. Toliko plesa ima u meni da sam ga htjela podijeliti s drugima, potaknuti ih da potraže vlastitu slobodu unutar svog tijela i dozvole sebi da ih ona vodi ne samo kroz plesni podij, već i kroz život. Jedno je neodvojivo od drugog. Jer iako je na početku teško opustiti se dovoljno da si dozvolimo da potečemo kroz prostor, kako vrijeme prolazi i kako kočnice popuštaju postaje sve lakše, i odjednom, shvatiš da si opet slobodan, opet nevin i iskren kao nekad, i, najviše od svega, prisutan. Ne postoji ništa drugo u tom trenutku, nikakve brige, problemi ili primisli, samo ti, tvoje disanje, tvoje tijelo i samo ga gledaš i promatraš. Iznenađuje te iz trena u tren. Gle, nisam ni znao da je ovaj pokret uopće moguć. Gle, ovo još nikad nisam ovako napravila! Ajme, kako je ovo dobar osjećaj... To, hoću još!
A kako i ne bi htio još, kad nas ples vraća na početnu točku, od kuda sve izlazi. Na točku gdje nema pravila, nema ograničenja, gdje postojimo samo mi, i iskra naše životnosti. Kada pustimo da to stanje potraje i kada istražujemo što nam sve može dati, nema boljeg osjećaja. Jer kako se otvorimo svom autentičnom plesu, otvorimo se ni manje ni više nego životu i svojoj iskonskoj biti. Osmijeh se razvlači, dah se produbljuje, oči se cakle, a zanos ne prestaje. Doma smo. Gdje smo oduvijek sanjali biti.
I zato ja sam plesačica. Danas, jučer i zauvijek.
Ako vas zanima plesati s nama, istražite više.