Što može donijeti odlazak na Camino de Santiago?

Nedavno sam se vratila s Camina – hodočašća dugog 800 km u Španjolskoj koji mnogi ljudi iz raznih dijelova svijeta prolaze svake godine. Camino (na španjolskom Put) je jedno od tri velika kršćanska hodočašća do mjesta Santiago de Compostela na krajnjem zapadu Španjolske gdje se vjeruje da su nađeni ostaci apostola sv. Jakova, a koje ima svoje poklonike već zadnjih tisuću godina.

Postalo je sve popularnije tijekom zadnjih desetljeća za neke iz religijskih, a za mnoge iz sasvim drugih pobuda, pa tako na Caminu možete naći zaljubljenike u hodanje i sportaše, ali i one koji su na Put krenuli jer traže nešto – vrijeme za sebe, odgovore na neka pitanja, ili su odlučili na taj način oplakati nekog bližnjeg, zahvaliti se nešto što su dobili u životu... Razloga ima koliko i ljudi.

Meni je Camino bio duhovno putovanje, fizički i psihički izazov, kao i prilika da se resetiram. Kako smo u današnje vrijeme navikli uglavnom juriti, a tempo je neumoljivo brz i često iscrpljujući, činilo mi se kao dobra prilika staviti sve sa strane za neko vrijeme i uzeti vrijeme za sebe. Svoju odluku nisam požalila, dapače, presretna sam i prezadovoljna što sam otišla.

Zašto? Evo glavnih razloga:

  1. Priroda – Inače volim boraviti u prirodi, volim i planinariti i jedriti, boraviti na otvorenom. To me uvijek regenerira, uspori i nadahnjuje. A sada sam provela čitavih 39 dana zaredom vani, hodajući (uz samo jedan dan odmora), svaki dan u prosjeku oko 22-23 km. Svaki dan sam provela barem 8-9 sati na otvorenom, na suncu, vjetru, ponekad i kiši. Prešla planine, hodala po visoravnima, poljima, livadama i stazicama... Naravno, prolazila sam i kroz sela, mjesta i gradove, ali veliku većinu vremena bila sam u prirodi, čula ptice kako pjevaju, osjetila povjetarac na obrazu, sunce na licu... Nakon što provedeš toliko dana toliko sati vani, shvatiš koliko smo inače sputani i skučeni u četiri zida, i koliko je zdravo boraviti vani na zraku. I već sama ta činjenica bila bi značajna za dobar osjećaj na Caminu, a ima još puno dodatnih faktora.

  2. Kretanje – osim boravka u prirodi, Camino te neminovno tjera na kretanje jer svugdje ideš pješke, to je i poanta. 39 dana nisam sjela u nijedno prijevozno sredstvo, ni automobil, ni vlak ni autobus, ni avion... Sve računaš u km i satima koji ti trebaju da negdje dođeš pješke. Svima je jasno da je fizička aktivnost zdrava ne samo za tijelo, već i za duh i kad tako dobar dio dana provedeš krećući se, sve nekako bude drugačije. Tijelo ti je živo, aktivno i budno. Ponekad i bolno, ali više se obazireš na njega i učiš se slušati ga. Učiš se stati i odmoriti kada ti je dosta, iskoristiti polet kad ga ima. Nakon toliko dana ne samo da si u boljoj formi nego ikada, s puno pozitivne energije, nego i toliko sprijateljen i zahvalan svakom mišiću koji te nosio tako daleko i tako pouzdano. Dodatno, naučiš se cijeniti i komfor modernih prijevoznih sredstava koje si prije uzimao zdravo za gotovo. Jasno ti je da 5 km koji pješke traju sat vremena u automobilu možeš prijeći za 5 min. Shvatiš i koliko ti je toga na dlanu u svakodnevnom životu, samo zato što je brz prijevoz moguć i zahvalan si.

  3. Ljudi – Camino je pun fantastičnih ljudi i susreta. Bez pretjerivanja, to je jedna od najboljih stvari tamo. Ja sam hodala rutu od St. Jean Pied de Porta u francuskim Pirinejima do Santiago de Compostele, tzv. Camino Frances i to je najpopularniji put s najviše ljudi. Ono što je prevladavajuće jest tzv. Camino duh – ljudi su vrlo srdačni, otvoreni, prijateljski i spremni pomoći. I hodočasnici i domaćini. Kada si cijelo vrijeme uronjen u takvo toplo i pristupačno stanje svijesti, ne možeš ne biti razdragan i zahvalan. Srela sam toliko simpatičnih, dragih, duhovitih i zanimljivih likova da ih ne mogu sve ni nabrojiti. Uz večeru se razviju razgovori kao da se znate već sto godina, dijelite iste patnje i radosti, pričate o svojim iskustvima, spoznajete istine života i smijete se zajedno. Nema veze ni tko je od kuda, ni tko ima koliko godina, niti čime se bavi, zajedno ste i pripadate jednom svijetu. To je baš metafora za društvo kakvom bismo trebali težiti.

  4. Fleksibilnost i praktičnost – Svaki dan prilagođavaš se okolnostima, vremenskim uvjetima, ljudima koje srećeš. Spavaš u prenoćištima, na krevetima na kat, u velikim prostorijama gdje se nalazi najmanje još 10, ako ne i 20 ili 50 drugih ljudi. Dijeliš zajedničke prostorije, kao i wc/tuševe. Budiš se i ideš spavati kada i svi ostali (nemaš ni drugog izbora). Ne možeš jesti što ti se prohtije i što bi si doma skuhao nego što se nudi. Nosiš sve svoje sa sobom u ruksaku i naučiš se reducirati stvari na najnužnije. Ja sam npr. nosila tri majice i tri para donjeg rublja. Svaki dan ih pereš na ruke kad stigneš na odredište. Naučiš se živjeti s manje, i bude ti dobro. Naučiš se i više cijeniti sve ono što inače imaš.

  5. Osvajanje cilja – 800 i više km koje sam prešla i nije baš mali zalogaj. Kada sam tek kretala na Put činilo se tako nestvarno i daleko da nisam previše ni razmišljala o tome kada ću niti kako stići. Jednostavno kreneš i hodaš. No, po putu se susretneš s raznim izazovima, od boli, zdravstvenih tegoba, prepreka, vrućine, lošeg vremena, vlastite bezvoljnosti i sve ti testira tvoju izdržljivost. Svaki dan imaš izbor da odustaneš ili ustraješ. Naučiš se razlikovati između pretjeranog forsiranja i stvarnog odustajanja i pronađeš zlatnu sredinu. Polako, vrlo polako, ali sigurno napreduješ i negdje oko polovice puta već izgleda kao da nije nemoguće da stigneš na kraj, ali i dalje je dug put pred tobom. I tako svaki dan... Pobjeđuješ sam sebe. Na kraju kad stvarno i stigneš, čini se nevjerojatno, ali istinito – uspio si iako se nekad davno činilo užasno teško i daleko. I taj osjećaj postignuća je bitan za život, za sve. Moj pedometar (aplikacija koja broji korake) mi je pokazala da sam kako bih stigla do cilja napravila preko 1,200,000 koraka (?!?). Kud ćeš direktnijeg dokaza da korak po korak možeš uistinu daleko stići.

 

Svi ovi razlozi u skladu su i s pozitivnom psihologijom koja nas uči kako da kvalitetnije i sretnije živimo. Vrlo sam zahvalna što sam imala priliku sve ih staviti u praksu i zaokružiti u ovom divnom iskustvu. Ako poželite saznati više o mom Caminu, svaki dan sam pisala i blog s osvrtom na Put na FB stranici. Spominjem mjesta, ljude koje sam srela i primjenu pozitivne psihologije, a dijelila sam i svoja razmišljanja o duhovnosti i životu.

Po povratku, puna sam ideja za razvoj svojih tečajeva osobnog razvoja i veselim se upogoniti ih za coaching i rad s ljudima, a planiram napisati i knjigu. Nadam se da se vidimo na nekom od susreta, a ako se i sami spremate na Camino, pročitajte ovaj članak s praktičnim savjetima! Ako nešto neodstaje od informacija, samo se javite. :)

Buen Camino! (Sretan put)

Članak objavljen na portalu Zdrava Krava.

​©2019 Ivana Štulić

info@ivanastulic.com

+385 (0)92 33 46 429

  • Facebook Social Icon

Ivana Štulić

  • Facebook Social Icon

Volim ples

  • YouTube
  • Twitter
  • Instagram