100 lica majčinstva

Neki dan sam poslušala jedno predavanje na temu mentalnog zdravlja mama. Slušam ja slušam i predavačica je fakat draga, tema zanimljiva, savjeti ok, ali fali mi nešto... Realnost. Ovo što se priča je čista kamilica prema njoj.

Dokle god se majčinstvo bude prikazivalo kao "na trenutke izazovno" dotle nikome oko majki neće biti uistinu jasno koliko to zna biti teško, niti će majke znati da nisu jedine koje se osjećaju kao da se utapaju.

Pa evo par realnih od mene.

Kad sam postala mama osjećala sam se dosta vremena kao da me netko bacio u vodu, a ja ne znam plivati i da je samo pitanje trenutka kad će me ta voda progutati. Tempo je bio toliko neumoljiv da sam se osjećala kao hrčak koji samo trči, a ništa ne stiže. Bila sam i bezvoljna i u čudu i pitala sam se što ne valja sa mnom i jesam li loša majka. Pitala sam se i koliko ću sjebati dijete jer ja nisam dobro. Sat vremena predaha čekala sam kao ozebli sunce, a onda se osjećala kao da mi nije dosta. Ni taj sat, ni dva, ni koliko god sam uspjela dobiti. Osjećala sam se na trenutke usamljenije nego ikad u životu, paradoksalno jer kao nisi nikad sam jer je beba s tobom, ali opet usamljen si jer svi drugi žive nekim starim životom, a tvoj je netragom nestao. Partner i ti više niste isti niti je vaš odnos isti i pitaš se wtf. Falilo mi je svašta, i vrijeme za sebe, i odmor, i društvo, i zabava, i to da mi nije apsolutno sve što radim isprekidano, da ne moram kalkulirati kad ću na wc i da mi ne treba po 2h otkad sam krenula pripremati svoj doručak do kad sam pojela zadnji zalogaj. Falio mi je i posao. Da, posao. Jer ja svoj posao volim. I ispunjavao me i bio mi izvor kreativnosti i nadahnuća, a morala sam ga se odreći, bar na neko vrijeme. Na trenutke sam bila bijesna, i na sebe i na sve oko sebe. Pomislila sam i da mi je na nekom poslu ovako teško, da bih odavno dala otkaz. Bila sam ISCRPLJENA, kao nikad u životu i dala bi sve samo za malo neometanog sna. Išli su mi na živce savjeti drugih koje nisam tražila, a u isto vrijeme sam se za neke stvari pitala radim li dobro. Pogotovo su mi išli na živce oni koji bi rekli uživaj u bebi, ovo je najljepši period, molim?? Kakvo mrklo uživanje, pokušavam preživjeti i sretna sam ako izguram dan, a ne da sam uživala. A dan je znao trajati.. i trajati... I nikad kraja. I onda idući sve ispočetka.

I nisam rekla sve jer bi mogla pisati do prekosutra detalje. To čuvam za knjigu.

I onda dok se osjećaš tako, vidiš neku Instagram mamu sa savršenom frizurom i smajli bebom i poslao bi apsolutno sve kvragu da ne napišem prostotu.

U boljoj varijanti sretneš mamu raščupanu i s podočnjacima koja na pitanje kako si kaže ma dobroooo. Takve sam brzo dobila da se otvore kad sam ja iskreno rekla kako sam ja. A onda je obično krenula lavina ispovijesti koje su bile ono što je objema trebalo - realnost.

Sve što sam rekla ne znači da nije vrijedno truda i da nije bilo i predivnih trenutaka, miline i rastopljenosti. Jest. Fala Bogu da jest. Ali omjer pogotovo na početku je daleko od povoljnog.

Još ako vam se poklope neki drugi problemi kao nama zdravlje i privatno, sve je još potenciranije.

Sad je prošlo godinu dana i mogu reći, da, postane lakše s vremenom. Nekako se naučiš plivati, tempo malo popusti, spavanje se popravi, imaš više predaha, beba više komunicira i lakše je s njom. Ali sve skupa ne postane lako. Ako je prije bilo prokleto teško, lakše od toga je malo manje prokleto teško, a ne lagano i high fly.

Dobra strana prolaska kroz takvo iskustvo je što pomisliš, Bože, pojma nisam imala da to mogu. A eto, očito sam mogla. Jer sam i morala. Ali dok sam bila u njemu, ne pomaže to da drugi tvrde da je to "na trenutke izazovno" jer to je uljepšavanje koje nije zrelo niti korisno.

Nema rasta ako ne nazovemo stvari pravim imenom pa onda i pričamo kako to sve preživjeti i izaći na drugu stranu.